Nam June Paik

Ne, nismo pretjerali u uvodnom obraćanju – mister Nam June uistinu jest jedan od najvećih živućih revolucionara arta na svijetu, i to ne samo zbog činjenice da je davne 1963. godine u Wupertalu, predstavljajući svoje videoradove '13 Distorted Sets' i 'TV De-Collage', počeo eru videoumjetnosti i drugačijega tretiranja televizijske slike.

Rođeni Koreanac svoj je život odredio upisivanjem na studij povijesti glazbe, umjetnosti i filozofije na Tokijskom sveučilištu, na kojem je i diplomirao radom o Arnoldu Schoenbergu. Ubrzo odlazi u Njemačku gdje nastavlja studij glazbe, ali i upoznaje face poput Stockhausena i Johna Cagea zbog kojih se prebacuje u vode elektroničke glazbe. Nakon suradnje sa Stockhausenom, Paik se upliće u umjetnička posla post neo-dada artista okupljenih oko fluxusa, a zatim odlazi u Japan u kojem radi sulude eksperimente s elektromagnetizmom i televizijom u boji zajedno s japanskim videoinženjerom Shuyaom Abeom. Kao što smo rekli, 1963. godine sudjeluje u stvaranju povijesnoga datuma za videoumjetnost, a već se sljedeće seli u New York i postaje prvim umjetnikom koji radi s videom.

Danas je, kao i svaki drugi grand artist, priznati stanovnik svijeta koji predaje na mnogim akademijama, izlaže posvuda i živi na liniji New York-Duüsseldorf. Naravno, još uvijek je žestoki videoaktivist i instalator koji u svoju biografiju može zabilježiti suradnju s ludom tetom Laurie Anderson, bitnikom Allenom Ginsbergom, fluxusovcem Josephom Beuysom, videoinstalatorom Billom Violom i Davidom Bowiem, ali i mnogim drugima koji se pak mogu pohvaliti da su surađivali s Paikom.

Izložba 'Exposition of Music—Electronic Television' koja se povijesne '63. održala u vupertalskoj galeriji Parnass bila je prvo istraživanje masmedija i televizije, a ključni je dio izložbe bilo Paikovo postavljanje nekoliko televizora s distorziranom slikom po galerijskom prostoru. Tako nam je svima pokazao da TV kutija namijenjena užitku za široke mase koja prikazuje trivijalni svijet potrošnih dobara nije samo isprazni objekt na kojem se vrte slike i zvukovi, nego metafora postindustrijskoga doba i podatan medij za mnogobrojne umjetničke eksperimente koji će to i dokazati.

Stvaranjem interaktivnih videoradova, skulptura i instalacija koji su transformirali gledateljev odnos prema mediju počela je era prihvaćanja elektronske slike u umjetnosti, a Nam June je takvim pristupom inspirirao te inicirao novu generaciju videoumjetnika koja se počela javljati sredinom 60-ih godina u New Yorku (poput Vasulki). Može se reći da je Paikova umjetnička karijera zapravo proizašla iz antiumjetničkih pokreta koji su se javljali od 50-ih do 70-ih godina, a koristeći se televizijom, videom i formom instalacije, zauvijek je promijenio značenje do tada mrtvog i umjetnički nevažnog medija.

No, stari revolucionar još nije prestao šokirati svijet. Njegov najnoviji zahvat u umjetnost as we know it obuhvaća eksperimentiranje s laserskom tehnologijom. Njegove novije instalacije tako se pojavljuju pod nazivnikom 'postvideo projekti', a u njima nastavlja artikulaciju kinetičke slike projicirajući laser na vodene površine ili dimne skulpture. Naravno, Nam June nam samo poručuje da početkom 20. stoljeća televizija i video nisu što su nekad bili, pa tako i 40-ak godina bavljenja njima zahtjeva pronalazak novoga umjetničkog medija.

Dakle, jasno vam je da je poprilično nemoguće nabrojiti sve radove tog videogenijalca, ali možemo vam barem svratiti pozornost na zanimljive podatke iz Juneova života. Primjerice, 1969. godine je s već spomenutim Shuyaom Abeom konstruirao videosintesajzer (Paik/Abe Video Synthesizer) što je jedna od prvih tehničkih naprava za manipuliranje videoslikom; 1. siječnja 1984. je preko satelita emitirao 'Good Morning, Mister Orwell', 60 minutni live program koji se simultano emitirao s dva kanala u New Yorku, San Franciscu i Parizu, a mogao se gledati u SAD-u, Koreji, Kanadi, Francuskoj i Zapadnoj Njemačkoj; 1988. godine je povodom Olimpijskih igara u Seulu napravio instalaciju 'The More the Better’ koja se sastoji od čak 1003 monitora i čelične strukture visoke 180-ak metara; 1993. je predstavljao Njemačku na Bijenalu u Veneciji, a 2000. je u Guggenheimu postavljena velika izložba 'The Worlds of Nam June Paik’ na kojoj je predstavljena još jedna od Paikovih grandioznih videoinstalacija...

Ovi podačići za milijunsko pitanje naravno ne znače ništa ako se i sami ne uvjerite u genij Koreanca koji upravo žari i pali po Klovićevim dvorima u sklopu 'Enigme umjetnosti'. Dakle, don't be stupid - prvo se logirajte na njegov homepage, a zatim čim čim prije, tim tim bolje na izložbu...