ZagrebDox 2018. (1.) - Oni samo dolaze i odlaze

Na festivalu ZagrebDox 2018 održanom od 25.02.2018. – 04.03.2018., inače ove godine četrnaestom po redu prikazano je 125 filmova u 14 različitih sekcija. Kao i prošlih godina, i ove je godine koncentracija najkvalitetnijih filmova bila u tri dobro znane sekcije: Stanje stvari, Majstori doxa, te Kontroverzni dox. O navedenim sekcijama je već dovoljno pisano te ovdje nisu predmet kritičke analize, ali presudan kriterij odabira analiziranih filmova je baziran na tome da je njima itekako prikazan kako duh vremena (Zeitgeist) u kojem živimo, tako i duh danog prostora. Izabrani filmovi u sebi komprimiraju neke već snimljene filmove, ali isto tako i filmove za koje postoji procjena da će u budućnosti opet biti snimani, te oni imaju svrhu svojevrsnog tematskog repera događanja.

Prikazan u festivalskoj sekciji Autorska večer Borisa Poljaka, film Oni samo dolaze i odlaze  Borisa Poljaka i samom semiološkom razinom djela potvrđuje osnovni postulat filmske umjetnosti, a to je permanentna izmjena slika iliti kontinuitet izmjene slika. Izborom lokaliteta snimanja frekventnog dvadeset četiri sata dnevno različitim ljudima, a itekako dobro proučena od strane autora prije sama početka snimanja, veoma je do izražaja došao zahvalan dramaturški princip inače igranog filma - podjela uloga je pola režije. Objektiv kamere biva tako ispunjen različitim tipskim osobama i situacijama, koje se u najvećoj mjeri mogu podvesti pod širi rodni pojam takozvane dramaturške formule – 4 Š – Šora, Šega, Ševa, Šuška, a kuriozitet i dodatna vrijednost filma je upravo to da je cijeli film snimljen postupkom skrivene kamere. Šora je tako prisutna u fizičkom obračunu mladića, Šega je očita u pojavi alkoholiziranog mladića u ranim jutarnjim satima, kada njegovo kretanje u vodi ima dimenziju fizičke, odnosno slapstick komike, Ševa je uočljiva nakon diskretne pojave još jednog para nogu u kabini za presvlačenje na plaži, dok je sama Šuška preduvjet svega navedenog u ljetnim danima jedne turističke destinacije.

Sama struktura filma je naviještena jazz muzikom na početku filma, u svrhu davanja dimenzije jam sessiona, kada se ne može znati u potpunosti u kojem smjeru će film otići, već se eventualno može samo pretpostavljati, te to ovisi uglavnom o samim akterima filma. Prisustvo fizičkih tijela, odnosno karnalosti ovdje ima veoma značajnu ulogu, te ono komparira mlada tijela u najvećem naboju snage sa starim tijelima i njihovim vlasnicima, itekako zarobljenim u njima. Tako je tretman starog tijela čiji je rok trajanja veoma ograničen, ovim filmom mnogo bliži Babajinu filmskom eseju Tijelo nego uratku Ljiljane Šišmanović Posljednji zaljev Panonskog mora, koji ima uvelike suprotan pristup procesu starenja, odnosno samoj trećoj dobi.

Ipak, ono po čemu će ovaj film biti najviše pamćen neosporno je kadar – scena u kojoj su istodobno zaljubljeni mladi par – djevojka i mladić, te starija gospođa koja se polako, sasvim karakteristično za njezinu dob i očito narušeno zdravstveno stanje kreće kroz vodu. U povijesti cjelokupne hrvatske kinematografije nema drugog primjera, a veoma rijetki su slučajevi u bilo kojoj drugoj kinematografiji, da jedna scena tako konstruktivno posluži u svrhu traktata o diferencijaciji igranog i dokumentarnog. Igrano ovdje biva sve ono antigravitacijsko, odnosno mladi ljubavni par kojeg karakterizira čitava paleta nagona, osjećaja, instinkata, intenzivnih osobnih planova za budućnost, u potpunosti drukčije poimanje vremena, stvarnost natopljena radoznalošću i adrenalinom, a sve to sadržajno biva moguće tek naznačiti krilaticom – Mladost – Ludost. Kao antipod svemu tome nalazi se dotična gospođa koja svojim postojanjem potvrđuje sve ono gravitacijsko, odnosno dokumentarno – starost, usporenost, disproporciju između želja i mogućnosti, život kao odbrojavanje do smrti i ništa više, osamu, zaboravljenost, društvenu isključenost.

Krajem filma autor Boris Poljak ipak uspijeva prevazići sve postojeće međusobne barijere prisutnih subjekata te ostvariti punu unutarnju koherenciju, a potom krajnje efektno poentira spajajući vizualnu poeziju kadra s visokopoetičnošću pjesme Leonarda Cohena Hallelujah, uspijevajući u potpunosti transcendirati stvarnost i pretvoriti je u prostor oceanskog jedinstva.