ZagrebDox 2018. (2.) - Druga strana svega

Prikazan u sekciji Regionalna konkurencija, a iza toga i ovjenčan s nekoliko nagrada (Nagrada Veliki pečat ZagrebDoxa za najbolji film iz Regionalne konkurencije, nagrada žirija FIPRESCI, te HT nagrada publike), film Druga strana svega autorice Mile Turajlić svoj noseći dramaturški okvir bazira na dokumentarističkom principu znanom kao oral history postupak. Povijest usmenog predanja iliti oral history ima svrhu značajnog podrivanja dominantnog društvenog narativa oko kojeg je u prošlosti postojao zvaničan historijski konsenzus, te obično biva korišten u vremenima naglašenih povijesnih diskontinuiteta. Tako autorica koristi svoju obiteljsku priču, odnosno vlastitu majku, inače bivšu političku dužnosnicu te sada građansku aktivisticu, da bi pokušala objasniti slijed povijesnih događanja dvadesetog i dvadeset prvog stoljeća u Srbiji i bivšoj Jugoslaviji. Pozicionirajući svoju majku Srbijanku Turajlić za obiteljski stol i dajući joj zadaću da objasni sudbinu prostora Srbije kroz događanja u prostoru njihova obiteljskog stana, dolazi do afirmacije nekoliko principa, to jest postavki dramaturgije filmskog djela, ali i sadržajnih preokupacija, koje su: dramaturški princip slabih likova u jakim situacijama, prostorno pravilo simboličkog teatra, fenomen velikih povijesnih lomova odnosno njihovog prikazivanja, palimpsest kao lajtmotiv, ekonomski nomadizam, autocenzura i cenzura djela.

Dugo postojeća teza o obiteljskom stolu kao zahvalnom mjestu ozbiljnih razgovora odnosno čvrstog dramaturškog strukturiranja priče biva i ovdje potvrđena, ali ono u ovom slučaju dovodi do svojevrsnog gradivnog paradoksa, odnosno kontraefekta, gdje na vidjelo finalno dolazi konstatacija Alfreda Hitchcocka o „slabom subjektu u jakim situacijama“, odnosno o postojanju individua koje vrlo malo mogu utjecati na svoje živote iz razloga imanentne političke slabosti, te značajnih društvenih poremećaja uzrokovanih globalnim političkim događanjima. Slično tome film sa spomenutim prostorom ima i strogu dimenziju simboličkog, odnosno političkog teatra, kako je kretanje unutar danog prostora veoma uvjetovano društveno trasiranim normama. Vezano za fenomen kontinuiteta velikih povijesnih lomova najzahvalnije ga je ilustrirati koristeći citat iz filma Halimin put Arsena Antona Ostojića, koji upravo glasi „Jadan onaj tko istu kuću gradi tri puta“. Formalno različitu, a sadržajno sličnu poruku ima i Dušan Makavejev koji intertekstualno kolažira različit dokumentarni, arhivski, te found footage materijal, razigrano koristi montažu atrakciju, bavi se subvertiranjem odnosno izmjenom određenih ikoničkih znakova, radi intervencije na samoj filmskoj slici, stvara posredstvom bricolage prosedea. Ipak jedna od dimenzija montiranja oštro sukobljenog materijala u filmovima Makavejeva je uspostavljanje analogije sa samim životom, gdje dolazi do povijesnog lomljenja svih životnih aspekata preko koljena. Bilo da se radi o obvezi nekritičkog slijeđenja novozadanih političkih smjernica, njegovanju kulta ličnosti, nestajanju Boga odnosno stvaranju njegova supstituta,  uzurpaciji i otuđivanju imovine što je upravo tema filma Druga strana svega, očito je da se radi o radikalnim društvenim promjenama.

Što se tiče ekonomskog nomadizma on je uvijek posljedica nesigurne egzistencije, a ta je nesigurnost najbolje prikazana u filmu Druga strana svega pojavom radnika na dizalici koji u međuprostoru zemlje i neba biva bez ikakve radne zaštite, te principom sinegdohe (dio za cjelinu iliti pars pro toto) u stvari predstavlja veliki dio građana Srbije koji žive bez takoreći ikakve egzistencijalne sigurnosti. Upravo iz tog razloga ekonomski nomadizam, odnosno seljenje u poželjnije radne destinacije biva u velikom zamahu, a u budućnosti je za očekivati nažalost još veće migracije.

U svezi spomenute autocenzure redateljice Mile Turajlić, odnosno cenzure filma Druga strana svega ona je više nego očita i proizvod je visoke proračunatosti kako autorice filma, tako i za pretpostaviti je samih filmskih producenata. Konkretno, autorica filma Mila Turajlić ni u kojem trenutku ne spominje bilo kakav utjecaj svjetskih političkih centara moći na rat, odnosno raspad Jugoslavije, a koji itekako snose najveću krivicu za bivša događanja, a isto tako imaju izuzetan utjecaj na suvremene radne migracije ne samo iz zemalja bivše Jugoslavije, već cijele periferne Europe. Također, autorica uopće ne spominje da i u današnjem vremenu ima mnoštvo obitelji koje su doživjele sudbinu otuđivanja njihove imovine, koja im i dalje uopće nije vraćena, a kad će se povrat imovine dogoditi, ako se uopće dogodi, pitanje je koje relevantni europski i domaći političari uopće ne postavljaju, kao ni sama Mila Turajlić.

Isto tako aspekt istine u filmu nije ni izbliza zadovoljen kako  je u stvarnom životu ta takozvana druga strana svega u stvari gospođa  koja je univerzitetski profesor, a ujedno je i pomogla redateljici Turajlić u određenim segmentima kada je dotična snimala prethodni film, također tendenciozno napravljeni film Cinema Komunisto. Svim navedenim, Mila Turajlić itekako potvrđuje maksimu Michaela Hanekea: „Film su dvadeset četiri laži u sekundi“, ali nažalost ovaj oblik visoke proračunatosti koji se finalno itekako odrazio na neostvarivanje bitnog kriterija obavijesne istinitosti, to jest vjerodostojnosti djela, je sve više pravilo u svijetu filmske umjetnosti, te skoro da je došao do razine uvjetovanog refleksa onih koji stvaraju filmove, odnosno pukog automatizma. Naravno svaki automatizam je nastao kao posljedica visoke ekonomske proračunatosti i skoro da više i nema razlike između određenih entiteta: bili to tvornički strojevi, profesionalni političari, ili pak oni koji bi trebali stvarati umjetnička djela, svi oni obrađuju stvarnost automatski iz samo jednog njima zadanog rakursa.

Iz tog razloga, prva asocijacija na spomenutu problematiku biva djelo Georgea Orwella 1984 i fenomen takozvanog novogovora koji potvrđuje metamorfozu modernog čovjeka u smjeru bitnog sužavanja jezičnog instrumentarija, a posljedično tome i kognitivnih prostranstava. Tvorci novogovora tako su se nadali da će na kraju dosegnuti artikuliranost govora koji bi išao samo iz grla, bez ikakvog sudjelovanja viših moždanih centara.

Druga asocijacija je postojanje jednog od osnovnih zakona fizike koji dolazi do izražaja, a u potpunosti se može prenijeti u sferu duhovnog  – eksplozija u najvećem broju slučajeva predstavlja život, dok implozija tako predstavlja smrt.

Treća asocijacija je implikacija s predratnom Njemačkom gdje je ambijentu banalnosti zla Hannah Arendt, kako prethodio, tako i supostajao ambijent zla banalnosti i umnog siromaštva.

Nakon određenog vremena sasvim je umjesno razmišljati hoće li to suženje dozvoljenih tema, odnosno dozvoljenog govora i razmišljanja trajno uništiti sav duhovno - mentalni kapital ovih prostora, ili je taj proces ipak moguće reverzibilan. Nažalost, vrlo je velika vjerojatnoća da, i ako je sam proces u najširem smislu poimanog kulturocida moguće reverzibilan, proces radnih migracija građana će ipak ostati ireverzibilan. Bila jednom jedna zemlja, a potom sjećanje na nju.