ZagrebDox 2018. (3.) - Dom

Samo odjednom, bez ikakve najave, kako to i u životu često biva, principom in medias res počinje film Dom Zdenka Jurilja (2017, programska sekcija - U fokusu: Nova Europa), odnosno počinju se događati negativne stvari po obitelji koje su tu donedavno živjele sasvim normalne nesmetane živote. Ljudi u uniformama, predstavnici državne vlasti probijaju vrata doma da bi izvršili deložaciju ljudi, koji tim činom gube životni prostor u kojeg su utkali veći dio svojeg postojanja. Za razliku filmova Ovrha Nevena Hitreca te U braku sa švicarcem Arsena Oremovića film Zdenka Jurilja biva puno realističniji i autentičniji, te bilježeći puno pogubnije posljedice uspijeva komprimirati svu nesreću ljudi kojima zbog ovrhe biva oduzeta imovina, a broj takvih ljudi je u Hrvatskoj nažalost itekako velik. Brojni su razlozi zbog kojih netko može doći u žvotnu situaciju da nije u stanju otplaćivati bankovne kredite, odnosno plaćati potrebne režije, te time izgubiti jedinu imovinu u pravnom posjedu: gubitak posla, kredit s neumjereno visokim kamatama, bolest dotične individue ili članova obitelji, prometna nesreća, privređivanje u sferi prekarnog rada, prisustvo mobbinga na poslu, redukcija broja zaposlenih, uvoz jeftinije radne snage pod krinkom nemogućnosti pronalaska domaćih radnika, pravna nereguliranost, odnosno nedosljednost, proizvodnja zaduženog čovjeka s čitavim spektrom negativnih posljedica takvog stanja. Životna ironija je tim veća kako je strateški dio ekonomije u Hrvatskoj godinama baziran na principijelnom neplaćanju dugova na vrijeme malim dobavljačima od strane najbogatijeg i najzastupljenijeg ekonomskog subjekta - Agrokora, što je rezultiralo itekako jednom vrstom fenomena ekonomskih taoca, a financijskom lančanom međuovisnošću taj je problem progresivno uvećavan. Nažalost, privatni mediji o tome dugo u prošlost uopće nisu obavještavali javnost iz razloga direktive nepisanja protiv najvećih oglašivača, a političari iz razloga posredne ili neposredne financijske involviranosti u mehanizam tog ekonomskog giganta.

Iz tog razloga film Dom je lociran koliko u prostor socijalne drame, toliko i u sferu političkog filma. Ipak, ako bi bilo neophodno stavljati ga u određen umjetnički žanr odnosno povijesni period, tada bi to sigurno bio ekspresionizam, pravac puno češće rezerviran za prostor fiktivnog, to jest igranog, kako u kazališnoj, tako i u filmskoj umjetnosti. Rijetko je kada filmski ekspresionizam bio tako ukotvljen u realnosti, kao u dokumentarnom filmu Dom, a sve to iz razloga njegovih gradivnih elemenata, koji su nažalost: krik, vapaj, uzvik, uzdah, facijalno i tjelesno izobličavanje i deformacija uslijed eksternalizacije strahova, tjeskobe i cjelokupne muke, povišen emocionalni registar, razbijenost logičnog mišljenja i govora, jaz unutarnjeg i vanjskog svijeta, izričaj subjektivne stvarnosti pojedinca, kontrast chiaro-scuro svjetla, gdje je tama unutra uslijed zatvorenosti svih prozora i vrata a svjetlost izvan kuće, igra svjetlosti nastala nasilnim probijanjem vrata, veliki broj statista i pokret masa. Pokret mase koja s jedne strane nastoji svojim štitom, to jest svojevrsnim živim zidom (a politička stranka Živi zid je upravo i glavni inicijator i akter zaštite ljudi) spriječiti deložaciju, a s druge strane pokret uniformiranog represivnog aparata, kojeg kamera prati u kontinuitetu, jer taj kontinuitet upravo i označava svu silu Države.

Iako su i jedna i druga strana svedene na puku ekonomiju fizičkog postoji bitna razlika među njima. Strana koja zaštićuje ljude od deložacije svedena je na fizičko, jer se kroz državne institucije malo što može pravno postići, dok u kontekstu uspostavljanja moći nije strukturirana vertikalno, već horizontalno („Nema glavnog“ kao što se i kaže u filmu). Specijalna policija koja osigurava sprovođenje deložacija je također svedena na fizičko, te je samo puki broj, koji čak i nosi na uniformi, ali iz razloga jer je represivni aparat koji sve naredbe dobiva od hijerarhijski nadređenih osoba (vertikalno).

Permanentna fizička tenzija između suprotnih strana veoma asocira na film o holokaustu Šaulov sin Laszloa Nemesa, kako je kretanje likova u danom igranom filmu posljedica permanentne presije nad zatočenicima koncentracijskog logora. Iz tog razloga redatelj Zdenko Jurilj koristi i takozvanu drhtavu kameru, kako bi ilustrirao svu egzistencijalnu nesigurnost, to jest unutarnji krah ljudi. Slično takozvanom političkom baletu u filmovima drugog Mađara, a to je naravno Miklos Jancso, u dokumentarnom filmu Dom moglo bi se reći o deložacijskom baletu nažalost. Također sve viđeno naglašeno korespondira s estetikom ružnog, te kazalištem okrutnosti, a destruktivnost civilizacijske regresije koja se događa najbolje ilustriraju svi atavizmi prisutni u filmu Dom. Ako bi se cijela povijest ljudskog stradanja mogla odrediti kroz jedan pojam, tada bi to bio sigurno – pojam distorzije. Iskretanje, izvijanje, iskrivljenje, izopačenje, izobličenje, deformacija. Vrištanje, vapaji, krikovi, jauci, hroptanje, leleci, razni zvuci neidentificirani do kraja, sve to opisuje psihofizičko stanje nesretnih ljudi kojima se oduzima kuća.

„Moja kuća, moja kuća, moja kuća, moja kuća, moja kuća““!!! Čulo se prije toga, dokumentarna reduplikacija, odnosno ponavljanje koje svakim narednim Moja kuća oslikava određen bitan segment života. Kada je ta kuća bila građena, kako je zarađeno za nju, socijalni segment kojim je bila ispunjena, sve male stvari veoma važne, sve velike stvari veoma važne – vjenčanje, ljubav, rođenje djece, njihovo djetinjstvo, matura, diplomiranje, životna prijateljstva.

S druge strane čuje se: „Ja sam potrošena roba, bio sam u psihijatrijama više nego ...“ grčevito govori jedan od likova filma stojeći na rubu kuće s koje je pitanje hoće li se baciti. Ako je umjesno imati bilo kakvu gledateljsku asocijaciju, onda je to djelomična referenca na kazališno-filmski megaprojekt Potrošeni 55+ Boruta Šeparovića i Montažstroja. Djelomična, jer se ovdje radi o osobi znatno mlađoj od 55 godina, a koja je nažalost i u gorem stanju od potrošenih iz istoimenog filma. Na krovu kuće gdje biva u međuprostoru zemlje i neba očito je da se on više ne obraća niti jednom zemaljskom entitetu, već je svojim govorenjem puno više u dimenziji metafizičkog.

Proces gubljenja svih iluzija o zemlji prava, pravde i blagostanja ne događa se samo kod njega, već je vidljiv i kod samih aktivista protiv deložacije koji sukladno tom pjevaju hrvatsku himnu Lijepa naša domovino s naglašenom ironijom, a daljnjim asocijativnim nizom dolazi se do filma Rajka Grlića Neka ostane među nama, kada jedan od likova recitira „O lijepa, o draga, o slatka Slobodo“, ukazujući na gubitak slobode na svim razinama – od one vrhovne, to jest državne, do svih ostalih područja. Ipak umjetnički rad koji najbolje opisuje opseg problema biva serija radova Lost&Found gdje Sanja Iveković dokumentira nestanak određenih društvenih kategorija ne samo na semiološkoj razini privrednih subjekata, već i iz svakodnevnog života običnih ljudi. Nema više Napretka, nema više Solidarnosti, nema više Slobode, nema više Bratstva, nema više Ponosa.

Postoji li u suvremenom dobu i dalje diferencija medija na vruće i hladne, uzevši u obzir sveprožimajuće prisustvo društva spektakla, pitanje je na koje treba odgovoriti. Po svoj prilici hladni mediji više uoće ne postoje, već postoje samo mediji koji svaku informaciju emitiraju u što povišenijem emocionalnom registru. Naizgled, ta kritika bi se mogla uputiti i autoru filma Dom Zdenku Jurilju, ali, samo naizgled. Razlog zbog čega je ovaj izbor snimljenog materijala najadekvatniji je taj što sam proces borbe oko deložacije u sebi komprimira svu bešćutnost i impersonalnost državnog aparata, kojeg su interventni policajci samo najvidljiviji i ujedno njegov završni dio.

Nažalost, završni dio nečega što još dugo neće imati završetka, te je iz tog razloga jedini mogući način da se film završi upravo kao djelo otvorene forme. A svako djelo otvorene forme pored spomenute neprekinutosti radnje, odlikuje ujedno i subjekt pripadajuće mu decentriranosti pogleda na svijet.

Tako je Zdenko Jurilj potvrdio u filmskoj praksi krilaticu francuskih novovalovaca da „Film ne trpi plašljivce“, odnosno da se filmovi mogu snimati na samo jedan mogući način. Sada ostaje samo pitanje što će uraditi televizijski urednici i ostali festivalski selektori, odnosno hoće li dati neophodnu medijsku pažnju filmu Dom.