ZagrebDox 2018. (4.) - Ljudska rijeka

Silom prilika, i naslovljen i koncipiran po principu dramaturgije plutajućeg subjeka biva film Ljudska rijeka (Human Flow, 2017), konceptualnog umjetnika i aktivista Ai Weiweia, iz razloga jer ikako drugačije i nije mogao biti postavljen, a da bi istodobno bio u skladu s okrutnom realnošću svih prikazivanih ljudi. Iz razloga ratnih strahota koje se događaju u njihovim domicilnim zemljama trenutačno, sukladno podacima kojima raspolaže film Ljudska rijeka, preko 65 milijuna ljudi biva raseljeno naokolo po svijetu. U sferi igranog filma postoje dva antologijska filma koji su strukturirani na spomenutoj vrsti dramaturgije, odnosno njihovi likovi, a to su antologijski Džimi Barka iz filma Kad budem mrtav i beo Živojina Pavlovića, te djevojka Una iz ništa manje bitnog filma Život i smrt porno bande Mladena Đorđevića, koji problematizirajući društveni segment biopolitike, odnosno nekropolitike itekako korespondira s filmom Ljudska rijeka. Osim što oba lika imaju imena vezana za tok (barka i rijeka Una), dijeli ih i to što oboje umiru na kraju navedenih filmova, te je za nadati se da će nesretni ljudi iz filma Ljudska rijeka, ipak proći bolje nego oni, ali s obzirom na kompleksnost  cjelokupne problematike, to je ipak opcija koja im netremice nad glavom visi poput Damoklova mača.

Sukladno višegodišnjoj problematici izbjeglica, postoji već veliki broj filmova koji su snimljeni na ovu temu, ali ipak bi mogao biti izdvojen film Zidovi (Walls, ZagrebDox 2017) autora Pabla Iraburua i Migueltxoa Moline, koji je itekako mogao utjecati na strukturu filma Ai Weiweia, s tim da je film Ljudska rijeka ipak znatno širi, scene snimane u totalima imaju naglašenu vizualnu hipnotičnost (Rat kao otac svih fotografija – staro je pravilo), što je nažalost i logično s obzirom da se radi o katastrofama biblijskih razmjera, a sve to naravno već postoji memorirano u prostoru kolektivnog nesvjesnog.

Intencije redatelja Weiweia ipak ostaju na razini vizualne eksploatacije filma u velikoj mjeri, te iako je sadržaj filma najviše uvjetovan političkim mapiranjem država, redatelj se nedovoljno bavi tim globalnim aspektom. To dolazi do izražaja u mnogim segmentima: Redatelj mnogo više pokazuje nego što prokazuje, isto tako on percipira filmski mehanizam kao izmjenu slika, ali i ne kao odslikavanje nastalih mijena likova; pored toga Weiwei ne razmišlja o mogućen kontraefektu filma, to jest da će veličina problema mnoge države dovesti do mišljenja da je to prevelik ekonomski zalogaj za njih; isto tako redatelj ne postavlja pitanje geopolitičke borbe za naftne i druge prirodne resurse (takozvana Seven Sisters problematika, to jest monopol nekoliko glavnih svjetskih transnacionalnih naftnih kompanija primjerice) ratom zahvaćenih država, te odgovornosti za dana događanja; ekonomskoj prognozi da će u prvih 10 svjetskih ekonomskih sila iz Europe 2030. godine biti jedino Savezna Republika Njemačka, a inače ista ta Njemačka je glavni producent samog filma Ljudska rijeka, i ista ta Njemačka nažalost već znatno vrijeme dozvoljava postojanje porasta velikog nereda i jačanja desnice u perifernim ekonomskim europskim zemljama, a s druge strane je krajnje cinično začuđena kada te iste države neće uopće da prime izbjeglice i emigrante. Naravno, sve navedeno je u vezi potrebe Njemačke za radnom snagom, s tim da je jedina razlika u tome da je inkluzija radnika iz Europe nekih 3.5 puta jeftinija.

Kompleksnost problematike zahtijeva još nekoliko postojećih rakursa u elaboraciji, odnosno etiologiji: 1) svjedoci smo dva društvena fenomena suvremene današnjice na koja je ukazao talijanski filozof Giorgio Agamben – homo sacera, te stabilnosti promjene; 2) aspekt sveprisutnosti biomoći, odnosno biopolitike, pojam francuskog filozofa Michela Foucaulta biva zamijenjen puno radikalnijom nekropolitikom; 3) istodobno tomu kod postkolonijalne teoretičarke i aktivistice Gayatri Chakravorty Spivak biva prisutno nekoliko saznanja, među ostalima: a) pripadnost rasi ne ovisi nužno o boji kože, već je rezultat određenog mentalnog stanja onog koji gleda, te b) od samih početaka ljudske civilizacije postojao je, te i dan-danas postoji deficit mogućnosti onih koji su potlačeni (Subaltern) da im se ustupi prilika da govore (bez posredovanja nadređenih im centara moći); 4) u korelaciji s kazanim veoma je srodno mišljenje teoretičara filma, Laurae Mulvey te Raymonda Belloura o inferiornosti onog tko je gledan, i superiornosti onog tko je nositelj pogleda, a u ovom slučaju se radi o tome da je nositelj pogleda potencijalno njemački producent posredstvom Aia Weiweia; 5) u kontekstu analize djelotvornosti angažirane umjetnosti, na primjeru fotografije (koja itekako korespondira s filmskom umjetnošću), Susan Sontag konstatira da je angažirana fotografija posljednjih desetljeća koliko probudila savjest, toliko s druge strane ju je umrtvila. Principom implikacije može se doći do stava koji imaju pojedini teoretičari antropologije o karnevalu, a to je da se po završetku karnevala stvari vraćaju na početnu poziciju, bez ikakve značajnije društvene promjene; 6) u kontekstu pojavljivanja ljudskog tijela kao ornamenta, to jest korištenja masa kao ukrasa, istoimena teorija njemačkog filozofa i teoretičara filma Siegfrieda Kracauera nije primarno prisutna, ali pojedine scene bi itekako mogle imati takvu interpretaciju od strane onih koji su upravo kreatori te vrste planetarne režije.

Treba se opet usmjeriti na samo ime filma, odnosno njegov adekvatniji naziv Ljudski tok, jer ono ukazuje na glavni mehanizam funkcioniranja 21. stoljeća, a to je naravno kretanje to jest tok iliti protočnost kako informacija, tako i kapitala, roba, usluga, te spomenutih ljudi. Stoga bi najadekvatnija forma danog filma ipak bila u obliku kako je Alexander Kluge snimio film Kapital, naravno djelo nastalo po motivima istoimene knjige Karla Marxa.

Ostvariti namjeru Ai Weiweia da ovaj svijet nema više izbjeglih, odnosno prognanih ljudi znači u stvari da više ikada ne bude rata na planetu Zemlji. Da bi to bilo ostvareno u praksi trebalo bi doći do konsenzusa najvećih ekonomskih, odnosno svjetskih sila, a istodobno bi trebao postojati jedan nadentitet koji bi sprovođenje dogovora kontrolirao i sprovodio. Takva je situacija očito teško sprovediva u realnosti. Budućnost će tako dati odgovor na pitanje, je li to u praksi ipak ostvarivo, i ako jest kada će se to dogoditi.