ZagrebDox 2018. (5.) - Filmovi o umjetnicima

Od prikazanih filmova o umjetnosti, odnosno umjetnicima, treba spomenuti tri filma koja su uglavnom bazirana na rušenju granica, odnosno njihovom zamagljenošću: Tako su to filmovi:  U potrazi za Traneom: Film o Johnu Coltraneu, film Beuys, te Mutne granice: U svijetu umjetnosti.

Snažno hipnotičko djelovanje nije samo imao film Ljudska rijeka, već je sličan efekt polučio i film U potrazi za Traneom: Film o Johnu Coltraneu (Chasing Trane: John Trane Documentary) Johna Scheinfelda. To je naravno ostvareno sveukupnom simbiozom ekspresivnosti slike i zvuka, to jest muzike i različitog arhivskog materijala, te je karizma umjetnika danim filmom efektno evocirana, a čime su ljubitelji samog Johna Coltranea itekako bili zadovoljni. Druga dva zanimljiva filma o umjetnosti su pak u velikoj mjeri u međusobnoj suprotnosti.

Film jednostavnog naziva Beuys redatelja Andresa Veiela, film je koji govori o njemačkom umjetniku Josephu Beuysu, odnosno njegovim svjetonazorima koji su neodvojivi od njegova umjetničkog rada, a itekako distingvirani od komercijalne umjetnosti. Tako po Beuysu umjetnici, trebaju isprobavati mogućnosti prodora umjetnosti u svakodnevnu životnu praksu i njezine promjenu, te je jedna od njegovih glavnih teza bila „Svaki čovjek je umjetnik“, dok je izborom materijala za svoje skulpture i objekte značajno podrivao tradicionalne umjetničke kanone, koristeći primjerice filc, mast i med. Iz razloga intenzivnog suočavanja s raznim društvenim pitanjima, te antropozofskim učenjem Rudolfa Steinera, Beuys je u svojim djelima gradio veoma složene sustave značenja. Radeći na nizu društvenih aktivnosti u kontekstu proširenog pojma umjetnosti tako nastaje i koncept socijalne skulpture. Društvo u cjelini percipirano je kao veliko umjetničko djelo, nastalo ravnopravnom suradnjom svih društvenih segmenata, svojevrstan globalni Gesamtkunstwerk.

Nasuprot filmu Beuys, u djelu Mutne granice: U svijetu umjetnosti (Blurred Lines: Inside The Art World, 2017) autora Barrya Avricha, svrha suvremene umjetnosti ne biva u njezinoj liberalizaciji i širokoj prijemčivosti, već upravo u što većoj eksluzivnosti. Eksluzivnost je najefektnije ostvariva kroz financijsku dostupnost najvišim društvenim slojevima, koji umjetnička djela percipiraju uglavnom kroz prizmu statusnih simbola, to jest etatističku dimenziju umjetnosti, a takav pristup daljnje vodi i do same fetišizacije određenih umjetničkih djela. Oslobođena svake ideologije osim idelogije novca, contemporary art odlikuje visoka tržišna prilagodljivost, proizišla iz permanentnog osluškivanja tržišta. Svu predestiniranost ka materijalnom i dekadenciju trenutne epohe, najbolje potvrđuje intenzivno blještavilo i jarkost boja prisutnih u filmu Mutne granice: U svijetu umjetnosti, koje umjetnosti oduzimaju svaku potencijalnu dimenziju tajne, i pokazuju da iza te prve naglašene dimenzije malo što i postoji u stvari. U kontekstu umjetnosti performansa također je uočljiv negativan evolutivan put od art of performance do performing of art, što su očito dijametralno različite stvari.

Dva su različita filma koja koriste skoro identičnu estetiku ljudskih portreta, odnosno posredstvom pejzaža ljudskih lica nastoje naglasiti svu mikrokosmičnost prikazivanih jedinki, odnosno njihovu posebnost i neponovljivost. Prvi film je Vježbanje razgovora (Atelier de conversation, 2017) autora Bernharda Braunsteina koji prikazujući interaktivan način učenja francuskog jezika u javnoj knjižnici Centra Georges Pompidou u Parizu, uspijeva ući u svjetove čitavog spektra ljudi različitih geografskih, socijalnih, odnosno kulturoloških područja. Koristeći već samom konverzacijom uspostavljenu formu anketno-raspravljačkog filma, te rabeći krupne planova kojima biva posredovana veoma osobna dimenzija svega kazanog, Braunstein sugestivno oslikava prilike prostora pridošlih polaznika tečaja.   

Drugi film u sličnom vizualnom ključu je Natjecanje (Le Concours, 2016), uradak Claire Simon o cjelokupnom procesu selekcije studenata na prijamnom ispitu ugledne pariške filmske škole La femis, gdje članovi ispitne komisije uranjajući u kozmose prisutnih mladih ljudi, nastoje izabrati one s najvećim umjetničkim potencijalom, odnosno autentičnošću.

Kako se natjecanje događalo u filmu Claire Simon, tako se slično dogodilo na središnjem događanju festivala. Naravno, riječ je o sada već tradicionalnom Pitching forumu 12 dokumentarnih projekata, od kojih je njih nekoliko dobilo prolaznu ocjenu za određenu financijsku podršku. Sama riječ pitching potječe od glagola to pitch, izraz izvorno iz bejzbola, što znači nabaciti lopticu, a u ovom kontekstu – nabaciti projekt za realizaciju. Kvaliteta filmova u selekciji je svake godine zadovoljavajuća, te je u većini slučajeva sam pozitivan odabir za sudjelovanje već garancija, ako ne za sve, onda sigurno za većinu da će njihovi projekti biti realizirani. Nažalost, događalo se i da je vremenski put do same završnice projekata znao itekako dugo trajati, mada na kraju filmovi ipak ne bi rezultirali zadovaljajućom kvalitetom. Također bi se ponekad znalo dogoditi da je kvaliteta samih izlaganja određenih projekata bila na višoj razini nego sami filmovi kada bi bili finalizirani. To se ove godine dogodilo s filmom U slučaju rata Jana Geberta, koji nije ni izbliza zadovoljio postavljena očekivanja. Srećom za razliku spomenutog filma, prikazani uradci koji su opravdali očekivanja s prošlih pitchinga su bili filmski esej u stihu Slatko od ništa (2017) Borisa Mitića, te film Samotna bitka Thomasa Reida (The Lonely Battle of Thomas Reid, 2017) autora Feargala Warda. Osim Pitching foruma također je održano nekoliko radionica, i to od strane eminentnih autora dokumentarnih filmova koji su ove godine među ostalima bili Talal Derki sa svojim predavanjem Snimanje u neprijateljskom okruženju, te Eva Mulvad, Miha Čelar i Anna Zamecka.

Tako je prošlo još jedno izdanje festivala. U susret ZagrebDoxu 2019, slaveći Film i njegovu  afirmaciju, u svoj potencijalno ostvarivoj ljepoti i snazi!