Snimanje je trajalo do prekjučer
Ako ste čitali 'Sekciju: interviewz' s 1. ZFFa, upoznali ste Davora Konjikušića. I njegov drugi film je u programu 2. ZFFa, pa smo mi po 2. put popričali s njim.
Mladi gospodin Davor Konjikušić zasigurno je nazahvalniji sugovornik kojeg sam u životu intervjuirao. Prvog puta, naoružan diktafonom i prijenosnim računalom, susreo sam se s njim u Klubu SC-a koji je bio pretvoren u Press centar. Pitao sam ga da li bi radije razgovarao ili sam upisao odgovore u računalo, a on se, nakon kraćeg razmišljanja, odlučio za opciju b).
Naš drugi susret dogodio se sasvim slučajno, u zagrebačkoj 'Močvari'. Popričali smo i zaključili da, s obzirom da se u njegovom radu i životu dosta toga dogodilo, trebali napraviti još jedan intervju. Davora od tada, nažalost, nisam vidio. No, zahvaljujući čudima moderne tehnologije poput elektroničke pošte, pred vama je rezultat našeg dopisivanja.
Na prošlom ZFF-u predstavio si se zagrebačkoj publici filmom 'Trajno nastanjeni stranac'. Što se događalo s filmom? Gdje je prikazan? Kako je prihvaćen? Je si li dobio kakvu nagradu?
Što se hrvatske publike tiče, film je prikazan više od dvadeset puta. Prvo prikazivanje na Zagreb film festivalu bilo mi je ujedno i najljepše. Doista nisam očekivao toliki broj ljudi u dvorani i fenomenalne reakcije publike. Kada sam vidio gužvu ispred dvorane &TD-a, od treme sam zdrmao tri duple rakije. Ipak je to bio moj prvi dokumentarni film, a također i prvi rad mog prijatelja Miše Babovića.
U Srbiji je film prikazan jedino na festivalu koji se ove godine održao kao jedno od popratnih događanja festivala EXIT. Autorska prava za Sloveniju je otkupila njihova nacionalna televizija, pa je film prikazan u udarnom terminu u okviru emisije 'Sobotnja noć', te bi trebao imati još dvije reprize. Kako to već obično biva, netko je snimio film, prebacio u ga DIVX format, pa sada slobodno kruži prostranstvima Interneta.
Čini mi se da je film svojom osjećajnošću poslao poruku kakvu sam želio i na pravi način dirnuo ljude. Što se nagrada tiče, jedna je stigla u posljednji čas i to ove godine na malom i simpatičnom Liburnia film festivalu koji se po drugi put održao u Ičićima. U konkurenciji puno bolje isproduciranih i inače odličnih filmova, 'Trajno nastanjeni stranac' je druge večeri dobio čak 97 posto glasova publike. Tako sam dobio svoju prvu nagradu, koju mi je zapravo dodijelila publika.
Sve u svemu, jesi li zadovoljan? Jesi li ostao u kontaktu s Edom i je li on možda prisutstvovao nekoj od projekcija? Kako se njemu sviđa film?
Naravno da jesam. S Edom se ponekad slučajno sretnem u gradu i mislim da je on u odnosu na prošlu godinu postao još uspješniji, što znači i zauzetiji. Veoma mi je zanimljivo gledati kako je jedan običan dečko poput njega došao u mainstream i vrh hrvatske estrade. Sviđao se film nekom ili ne, ipak je za sada jedini film o Maajki snimljen u jednom autentičnom trenutku. Upravo mislim da je to posebna vrijednost filma.
Mnogi su očekivali muzički film, međutim ja sam pokušao ispričati priču o dječaku izbeglici koji je uspio u Hrvatskoj i koji ima što reći i učiniti. Kako sam prošao sličnu priču izbjeglice iz Bosne, cijela tematika mi je veoma bliska. Edo uvijek govori kako pokušava izbjegavati medije, a čini se da mu je bilo izuzetno neugodno doći na projekciju filma o njemu.
Dio filma 'Trajno nastanjeni stranac' sniman je u Sloveniji, a i tvoj novi film 'Izbrisani' također je vezan za Sloveniju? Postoji li neka tajna veza između tebe i Slovenije?
Postoji. Pokušavam zamijeniti svoja tri državljanstva za jedno – slovensko. Naravno, šalim se. Slovenija, koja je danas dio Europske unije, ipak je vezana za prostore koje danas politički korektno zovu Zapadni Balkan. Upravo zato je sasvim logično da i dio materijala snimam u toj državi.
Odakle ideja za temu izbrisanih? Poznavao si neke od ljudi koje je zadesila ta sudbina ili nešto drugo?
Bio sam zaprepašten kada sam čuo priču o 18.305 ljudi ili više koji su preko noći izgubili svoja građanska prava. Nevjerojatna je bila činjenica da se ta priča odigravala u zemlji koja je za države bivše Jugoslavije važila kao primjer demokratičnosti, standarda i uspjeha općenito. Nevjerojatna mi je bila i činjenica da nitko osim nekoliko novinara i jednog slovenskog filmaša donedavno nije bio zainteresiran za njihove živote. Situacija se ni danas nije previše promijenila.
Koliko je trajalo snimanje, a koliko montaža? Jesi li imao negativnih ili pozitivnih iskustava tijekom snimanja kojih se (ne)rado sjećaš?
Snimanje je, vjerovali ili ne, trajalo do prekjučer. Od početka prošle godine već sam četiri puta bio u Sloveniji snimajući priče i svjedočanstva tih ljudi. Radnu verziju sam pokazao nekim prijateljima, uvažio njihove sugestije i odlučio raditi na filmu sve do posljednjeg trenutka prije premijere na Zagreb film festivalu.
'Izbrisani' su jedna teška i zahtjevna priča i upravo stoga mi je bio veliki izazov raditi na ovom filmu. Edo je bio zahvalan za snimanje, jer je dopadljiva, karizmatična i duhovita osoba, za razliku od potresnih svedočanstava ljudi koji su izbrisani i politke koja je pratila cijelu priču. 'Izbrisani' su puno teža priča, kompliciranija za obrađivanje, i za razliku od 'Trajno nastanjenog stranca', potencijalno puno dosadnija. Bit će mi zanimljivo vidjeti prve reakcije publike na premijeri.
Gdje će se, osim na ZFF-u, moći pogledati film? Jesi li već pozvan na neke druge festivale? Ima li šanse da se film nađe i na programu neke televizije?
Iskreno ne znam. Trenutno sam usredotočen na montažu, grafiku i sređivanje tehničkog dijela priče. Poslije ću razmisliti o ponudama i daljnjem životu filma. Teško je raditi filmove s ograničenim fizičkim i materijalnim resursima, a ovaj film sam uglavnom radio sam.
Neizbježno pitanje: što ti, kao recimo neutralan promatrač, misliš o neprestanim koškanjima Hrvatske i Slovenije oko teritorija?
Žalosno. Radi se o problemu koji bi se mogao riješiti za nekoliko dana ukoliko bi postajala politička volja obje strane. Ovako političke propalice poput Jožka Jorasa i marginalci s jedne i druge strane dobijaju publicitet i utječu na inače dobre odnose između dviju država. U životu jednog savudrijskog ribara ovo je vjerovatno highlight prilika za nacionalnu slavu i busanje u grudi junačke. Vjerujem da su i jedni i drugi odgovorni za incidente. Komična mi je pozicija koju zauzimaju slovenski političari koji djetinjasto najavljuju tužakanje Hrvatske i sprječavanje njenog ulaska u Europsku uniju. Ipak, vjerujem da će odgovorni ljudi na kraju imati dovoljno odgovornosti prema svojim građanima.
Prilikom našeg zadnjeg razgovora spomenuo si projekt 'Deca ulice'. Što ima novog u vezi s tim i koja je tvoja uloga u tom projektu? Imaš li u planu neki novi film?
Ja i Miša smo više od nekoliko mjeseci pratili grupu djece koja od svog rođenja žive na beogradskim ulicama. Već se dugo bavim novinarstvom i slušao sam različita svjedočanstva, ali nakon toga sam po prvi put bio potresen danima. Živjeli smo s tom decom, noći provodili s njima na ulicama, tajno snimali njihove ispovijesti u redakciji časopia 'Vreme'. Kada smo čuli ispovijest dvanaestogodišnje djevojčice koja je kao prostitutka prisilno radila na ulicama Beograda, satima smo šuteći sjedili i ispijali litre piva. U međuvremenu smo prekinuli suradnju s Abaolutturnus filmom iz Švicarske, tip je povukao svoju opremu i kameru, ja sam završio u bolnici i projekt je ostao na Miši. Klince smo bezuspješno pokušali maknuti s ulice iznajmivši im stan, ali je to propalo. Sve je ostalo na Miši i on junački grize za cijelu stvar. Sve ovisi koliko će imati snage da sam stvar privede kraju. Nadam se da će mu to ipak poći za rukom. Mojim preseljenjem u Hrvatsku stvari su u Freelanceu (produkciji otvorenog koda čiji je Davor bio aktivni član) donekle postale kompliciranije.
Između prvog i drugog ZFF-a preselio si se u Hrvatsku. Kako se to dogodilo?
Ljubav.
Što radiš kad ne snimaš filmove? Od čega živiš, s obzirom da se od snimanja dokumentaraca teško može spojiti kraj s krajem?
Pišem. Ostao sam novinar časopisa 'Vreme', radim kao dopisnik iz Zagreba. Istovremeno sam počeo raditi u 'PC Chipu', tako da uglavnom zarađujem od pisanja i novinarstva.
Davoru želimo odličan prijem kod premijerne publike (vas), a čim krene u neki novi projekt, ponovno ćemo popričati s njim. Ako ne ranije, a onda sigurno prije Zagreb film festivala 2005. godine...
Popričao Tonči Raić
Nema komentara.