ZFF - druga dva dana kratkog metra

Tj. uzeti godišnji, bolovanje, slagati nešto nabrzaka pa sklapati poslove, prijeteljstva, kratke romanse, i sve to radi besplatnog piva, kokica, ugleda, zabave i, naravno, virusa svih vrsta koji raspojasano traže svježeg primatelja ili barem neopreznog nesretnika... Čovjek tada vrlo nerijetko poseže za ironijom (ma koje hip mjesto...) ili barem za omiljenom razonodom kućanica svih vrsta, iliti - tračem.

Dakle, šuška se po kuloarima da su kratki filmovi i ove godine vrlo uspješno pružili predah od dugometražnih socijalnih tragedija i sivih, ispranih krajolika po kojima protagonisti istih besciljno tumaraju. Zemlje predvodnice takvih, recimo, simpatičnih i zaigranih ostvarenja, naravno, zemlje su iz razvijene nam susede Unije, a ne iz nekog tamo Irana, Afganistana ili Kine.

Francuska i Belgija posljednja su nam dva dana ZFF-a pokazale kako je ljubav moćnija od mača i kako jedna slatkasta romantična 10-minutna situacija može vrijediti više od sudbine likova zarobljenih u brdima i okruženih rastućom paranojom u osvit nadolezećeg rata.. 'Telegram' (Coralie Fargeat) i 'Čovjek bez glave' (Juan Diego Solanas) na putu od Francuske do Hrvatske okitili su se mnogim europskim nagradama, među kojima treba spomenuti kansku palmu i Césara za najkratki kojeg je osvojio spomenuti obezglavljeni Francuz.

Mjesto radnje bezglavog je nedefinirana znanstveno-fantastična budućnost, a u njoj jedan savim normalan čovjek bez glave pokušava kupiti istu za romantični rendez-vous sa svojom dragom. Iako se tim obezglavljnim motivom poslužio i Belgijanac Frank Theys (u videu 'Self-portrait') kako bi ukazao na stanje suvremenoga subjekta u odnosu na sučelja koja ga svakodnevno okružuju, Juan Diego Solanas ipak se odlučio na amelijevsku slatku pričicu koja bi se sigurno svidjela i Belgijancu Joëlu Vanhoebroucku. 

On je, naime, svoju Amélie odlučio smjestiti u lift i stubište jedne zgrade, povezavši sve sustanare u romantičnoj potjeri mačke i miša. Ne, Amélie nije jedina referencija koja mi ovih dana pada na pamet, ali dajem glavu da u kratkom filmu 'Joséphine' jednu ulogu sasvim sigurno tumači žena iz spomenutoga Jeunetova filma kojoj je muž zbrisao u Južnu Ameriku i ostavio joj samo pregršt pisama... No, dobro.

Dvanaestominutni film autorice Coralie Fargeat pod nazivom 'Telegram' udaljio nas je malo od romantične svakodnevice ili daleke romantične budućnosti i uronio u ratnu zbilju u kojoj dvije majke iščekuju telegrame s lošim vijestima s fronta na kojem ratuju njihovi sinovi, a kada ugledaju poštara, počinje teška i egoistična igra živaca kojoj od njih nosi loše vijesti...

No, nisu se samo Benelukšani i Francuzi potrudili snimiti kratke filmove, iako su sasvim sigurno favoriti, tu su i Rumunji i Šveđani sa svojim kratkim ostvarenjima koje barem treba spomenuti. 'Kava i cigarete' (Cristi Puiu) osim naslova ne dijele ništa s Jarmuschevim filmom, ali su se za razliku od poznatog Amerikanca okitili čak Zlatnim medvjedom za najkratki u Berlinu.

Švedski film 'Ubiti dijete' (Björne Larson i Alexander Skarsgård) ne problematizira neugodnu situaciju oca i sina koji ne nalaze zajednički jezik u tranzicijskoj Rumunjskoj, pa dakako nisu ovjenčani nikakvom nagradom, ali pričaju priču o sasvim običnom danu u kojem se protagonistima zauvijek mijenja život zbog smrti djeteta pod kotačima automobila nesretnih turista.

I dok se nekima život zauvijek promijenio zbog brojnih sklopljenih poslova, ljubavi, prijateljstava i svježih novih filmskih uvida, neki će svoje viruse ponijeti sa sobom na posljednje projekcije 2. ZFF-a i nadati se najboljem. Nazdravlje!

Mirna Belina