ZFF - kronika dugih

Vjerojatno nije nikakva novost da se umjetnost uvijek okreće bolnim društvenim ili čovjekovim točkama kako bi izazvala snažne emocije ili katarzično usmjerila pogled na simptomatična mjesta današnjice. Filmska umjetnost, dakako, nije iznimka tome pravilu, pa se zato upravo na festivalima može vidjeti najviše ostvarenja miljama udaljenih od hepiendovskih komedija u kojima princeza uvijek završi sa svojim princem, njezina se sestra s genijalnom stipendijom upiše na Yale, a majka sretnim slučajem dobije milijun dolara pa kupi kućicu u predgrađu i pomogne siromašnima.

Ni ovaj festival nije iznimka, a zgodno je primijetiti kako je većina filmova iz dugometražnog programa došla s Bliskog i dalekog istoka (Iran, Afganistan, Kina) te iz tranzicijskih europskih zemalja (Srbija i Crna gora, Makedonija, Rumunjska). Zbog čega su, naravno, i ovim festivalom prevladavali sumorni motivi poput patrijarhata i siromaštva ('Osama', 'Psi lutalice'), beskrupulozne pohlepe rođene zbog bijede ('Slijepo okno'), rata i terorizma ('Kako sam ubio sveca'), ilegalnoga prelaska preko granice ('Nedovršena priča') ili alkoholizma, prostitucije i svega što ide uz to ('Marija').

Filmovi koji dolaze s razvijenog nam Zapada, kao što su američki 'Mean Creek' ili australski 'Salto', ne fokusiraju se naravno na problematiku bijedom ili ratom nagriženog društva, nego skiciraju moralnu bijedu ili ono u što se razvijaju pojedinci sasvim prosječnoga građanskog društva. Jedini film koji dolazi iz SAD-a (u kolubijskoj koprodukciji i s kolumbijskim glumcima) jest 'Marija milosti puna', rad koji je dobio i posebno priznanje festivalskog žirija, a koji priča o siromašnom životu kolubijske sedamnaestogodišnjakinje koja odluči doći do novca švercajući 60-ak paketića heroina u svojemu tijelu.

E sad, budući da svakom dugometražnom prethodi i jedan kratkoga metra, tu smo već imali posla i s ljubavnim i romantičnim sličicama koje su u Lijepu našu stigle iz lijepe naše Unije. No dobro, ne treba silom natezati neku kulturalnu analizu tamo gdje je prije svega riječ o nekom umjetničkom dojmu, ali svakako se treba zapitati koliko bijede može čovjek podnijeti prije nego što postane savim imun na sive krajolike Irana ili kineska rudarska okna...

Pitanje zapravo glasi od kojeg nam je filma doista toliko zlo da ga zapravo možemo proglasiti najboljim? Pa eto, žiriju se smučilo od 'Slijepog okna', a malo je manju mučninu izazvala 'Marija milosti puna'. A što nam drugo preostaje nego složiti se s filmskim doktorima? I, naravno, poželjeti još puno svjetskih i domaćih užasa kako bi kinematografija i dalje bujala... 

Mirna Belina