Dnevnik ZFF-a, dan drugi

'Dokumentarce možeš gledat i na televiziji' – rekao je svom prijatelju dečko od dvadesetak godina. Kako smo se kretali u suprotnim smjerovima, više od toga, nažalost, nisam uspio čuti. Išli su prema SC-u, bilo je pola sata do osam, jasno je su išli na 'pravi' film.

No, s dečkom koji je izjavio prvu rečenicu sigurno se ne bi složilo mnoštvo okupljeno u Teatru &TD. Iako je definitivno u pravu – da nije, ne bismo mi svakog tjedna pisali pregled TV dokumentaraca. Svaka čast docovima na HRT-u, ali iranske i portugalske filmove možete vidjeti samo na festivalima.

Projekcija prvog filma kasnila je oko pola sata iz vrlo jednostavnog razloga – odužio se film iz 'Pasije Marije Elene', iz programa posvećenog ljudskim pravima. Kako je ispred ulaza u dvoranu postavljen veliki TV ekran (na kojem možete gledati film koji se trenutačno prikazuje), čekanje i nije tako strašno. Što se ne bi moglo zaključiti po reakciji publike, koja je, vjerovali ili ne, pohrlila u dvoranu prije nego što su gledatelji 'Pasije' izašli iz dvorane!

Iranski film 'Ljubavnici: žrtve' predstavili su njegovi autori Kamal Bahar i Mohammad Ehsani. Kako smo vam pri predstavljanju dokumentaraca ostali dužni reći nešto više upravo o ovom (i sljedećem) filmu, dopustit ćete nam da ispravimo grešku. Film govori o problemu side u Iranu. Brojke su uistinu stravične – broj zaraženih se u zadnjih 7-8 godina višestruko povećao. Problem je u neinformiranosti ljudi, narkomanima koji dijele šprice, stidu koji ljudi osjećaju kad kupuju kondome i tako dalje. (Žene se toliko srame da ne žele izgovoriti tu riječ – napišu je na papir, a dok ga daju ljekarniku okrenu glavu!)

Dokumentarac je izvrstan, najbolji koji sam gledao u zadnje vrijeme. Iran, barem što se Teherana tiče, nije ni izbliza toliko konzervativna muslimanska zemlja koliko mislite. Ljudi bez dlake na jeziku govore o svojim stajalištima, tako da sam prilično siguran da je ona teorija po kojoj su Hrvati porijeklom iz Irana puka tlapnja.

Uslijedio je film 'Crno i bijelo' mladog portugalskog redatelje Joaoa Rodriguesa. Na projekciji nije bilo jedine prevoditeljice na festivalu (jer je odjurila na drugi film), pa nam je Joao samo kratko rekao da je film njegov diplomski rad, te da bi, kad bi počeo pričati o filmu, pričao duže nego što film traje. 'Preto & Branco' je 12-minutni dokumentarac o samom redatelju i relativnosti crno bijele slike. Joao je od dvaneste godine slijep za boje i sve vidi u crno-bijeloj 'tehnici' i dijeli s publikom svoje vizije, razmišljanja i probleme.

Kao i obično, šećer dolazi na kraju – 'Putinova mama' Nizozemke Ineke Smits. Kako Ineke nije došla, film je predstavio producent kojem nisam uspio zapamtiti ime. Vera Putin je majka današnjeg ruskog predsjednika. U to ne vjeruje samo ona, nego i cijelo gruzijsko selo Metechi u kojem živi – ljudi s kojima je mali Vova išao u školu, susjedi, prijatelji. Prije dolaska na projekciju mislio sam da je ta starica 'pukla', da bi na kraju sasvim promijenio stajalište – Vladimir je lažov koji je svima rekao da su mu roditelji mrtvi. I otac mu se zvao Platon, a ne Vladimir, kao što on misli.

Na izlasku iz kina uhvatio sam još jedan komentar. Pita jedan tip drugoga da zašto je produkcija tako 'trash'. Drugi mi je objasnio da je 'takva situacija u svijetu dokumentarnog filma'. I što tu ja mogu dodati?

Danas sam dobio i 'poklon paket'. Kako su jučer razgrabljeni, morao sam ga pokupiti danas. Ovaj put je bilo nešto bolje – iako nije bilo majica, dobio sam kapu, fasciklu i olovku s logom generalnog sponzora festivala, kao i neke promotivne materijale. A kad smo već kod Vip-a, spomenimo da ćete ako pošaljete poruku sadržaja BIB na broj 091 7001242 besplatno dobivati aktualne informacije o ZFF-u.

Očekivano, preskačemo glavni program i idemo na glavnu atrakciju večeri. Novi film sinjskog majstora borilačkih vještina Bore Leeja. Zbog neviđenog interesa publike, film je iz dvoranice MM centra prebačen u svojevremeno najveću kino dvoranu u srednjoj i istočnoj Europi. To se nije dogodilo još od prošle godine i projekcije filma 'Gori vatra' Pjera Žalice. Razlika je bila u tome što na 'Čuvaj se sinjske ruke' (naslovna fotka) gosti nisu bili ni izbliza tako važni, pa im nije bilo teško sjediti na podu.

Film je umjesto u ponoć počeo s malo više od pola sata zakašnjenja, jer je trebalo pričekati kraj filma u 22.30. No, to nije spriječilo Boru da nam nešto odrecitira i demonstrira s nunčakama, kao što to obično radi. Film je popraćen salvama smijeha, a kako i ne bi kad se Bore bori s najvećim od svih zala – drogom! Naravno, tu je i banda, ali i mnogo zubatiji i opasniji protivnici. Jedina zamjerka je što film traje predugo - dva sata je ipak malo previše za jedan kung fu film, bez obzira što je riječ o trenutno najvećoj filmskoj zvijezdi u Hrvatskoj.

Tonči Raić