Bush pobijedio Bin Ladena
Ako ste proteklih noći loše spavali, grizući nokte u očajničkoj želji da saznate tko je više dobio tu Turnerovu nagradu – lišt ćemo vas muka dok si rek'o Tate Modern...
....Jer the award goes to Jeremy Deller for the film - Memory Buckett....
Budući da smo vam finaliste već predstavili (Jeremy Deller, Kutlug Ataman, Langlands i Bell, Yinka Shonibare), red je da sada kažemo nešto posebno i o svečanom dobitniku ove prestižne umjetničke nagrade koja se već dugo dodjeljuje čovjeku koji je, eto pomalo apstraktno rečeno, najumjetnik godine.
Londončanin Jeremy do sada je u art vodama bio najpoznatiji po svojim radovima 'The Battle of Orgreave' i 'Social Parade' koji su, kao i nagrađeni 'The Memory Buckett: A Film About Texas', višestruko uronjeni u politički kontekst današnjice. No, upravo je kantom za sjećanje Deller očito najviše zagolicao umjetničku maštu žirija, možda zato što se radi o provokativnom dokumentarcu kojeg će vjerojatno najbolje shvatiti upravo oni kojima to ulazi u dnevnopolitički obzor problema. Isto kao što mi bolje razumijemo Sedlarov 'Jeruzalemski sindrom' nego što bi ga shvatio, primjerice, neki tamo stanovnik švedske tundre.
No, putovanje se u Jerremyjevu slučaju odvija od Wacoa u Texasu, gdje su 1993. umrli David Koresh i sljedbenici njegova religijskoga kulta u sukobu s Biroom za alkohol, duhan i vatreno oružje, pa do Crawforda, mjesta u blizini u kojem 'pa zar opet George W. Bush' ima svoj ranč. Kako je ovo pravi piece of art, možete pretpostavljati da nema mnogo mjesta majklmurovskoj jasnoj podjeli na neke dobre i loše, a niti se o tome trebalo raditi.
Jeremy je svoju kantu napunio složenim prikazom teksaške povijesti (na što obično svi narodi koji imaju povijest dužu od 200-ak godina dobiju slom živaca), a mora se priznati, šarolik je Texas. Naravno, i Jeremy zna što radi. Kako bi naglasio opasne američke religiozne tenzije, Deller intervjuira preživjeloga iz FBI-jevoga napada na kult u kojem su na smrt mučili 86 članova te zajednice, a kako bi usitno kritizirao konzervativni američki nacionalizam, servira svojim gledateljima dražesnu konobaricu koja poslužuje svojega prekrasnog i karizmatičnog predsjednika u njegovu omiljenom dineru u Crawfordu. I sve to dok u pozadini prži Willie Nelson...
Ne treba ni spominjati da je sve to začinjeno instalacijskim oruđima, intreaktivnim koječim, i da, u svakom slučaju poziva gledatelja na komunikaciju... Stoga, dok ne pogledamo kakva se točno sjećanja kriju u toj Dellerovoj kanti, nećemo ni vama iskomunicirati sve što smo saznali. Na takav pothvat odlučite se klikanjem miša na dolje ponuđeni link.
Nema komentara.