Turner prize

... kojim su uvelike zadužili britansku umjetnost u proteklih 12 mjeseci. Nagradu su 1984. godine osnovali Galerija Tate i grupacija koja od 1982. potiče suvremenu britansku umjetničku scenu, Patrons of New Art, a do danas je stekla reputaciju najprestižnije svjetske nagrade za vizualnu i suvremenu umjetnost kojom se već mogu podičiti i mnogi planetarno poznati umjetnici, poput Damiena Hirsta (izmakla mu je 1992., ali ju je zato dobio 1995.).

Umjetnici se nominiraju do kraja svibnja, a nakon toga Galerija Tate postavlja njihove izložbe i odlučuje o pobjedniku (žiri u sastavu britanski kustos, kritičar, predstavnik organizacije Patrons of New Art i predsjednik Galerije Tate). Ove će godine četiri umjetnika (odnosno pet, jer dvoje su u paru) 6. prosinca uživo pred kamerama Kanala 4 primiti čak 30 000 funti nagrade i tako ući u povijest suvremene umjetnosti, ma što god mi o njoj mislili. A nominirani su...

Kultug Ataman, rođeni Istambulac, pozornost na sebe svratio je video-radom 'Women Who Wear Wigs' (1999.), kojim je istražio kako se žene, noseći perike i mijenjajući svoj vanjski izgled, brane od opresivne i opsesivne okoline usmjerene na vanjštinu. Identitet nije nešto što posjeduješ, nego ono što nosiš i kako izgledaš, kaže Ataman, čiji rad često levitira između dokumentarizma i fikcije, istine i fantazme. Njegovi radovi otkrivaju da je svaki dokumentarizam pripovijest te da su sve pripovijesti konstrukti koje stvara neki subjekt, odnosno umjetnik. Stvarnost je fikcija, zaključuje Ataman u svojem novom radu (Twelwe, 2004.) u kojem se šestoro ljudi prisjeća svojih iskustava reinkarnacije.

Jeremy Deller, Britanac uistinu širokog umjetničkog spektra zanimanja, najpoznatiji je po svojemu političkom projektu 'The Battle of Orgreave' (2001.) koji je rezultirao filmom, knjigom i cedeom. No, za Turnericu je nominiran zbog filma i instalacije 'Memory Bucket' (2003.) u kojoj se koristi dokumentarističkim tehnikama kako bi opisao trenutno politički suprostavljeno stanje u Texasu.

Ben Langlands i Nikki Bell ove su godine pažnju umjetničkog žirija pokupili svojim radom 'The House of Osama Bin Laden' (2004.) što je interaktivna animacija koja istražuje opasnu ekspediciju u izoliranu kuću koju je svojedobno nastanjivao glavom i bradom Mr. Osama. Rad Langlandsa i Nikki Bell uglavnom je usmjeren na animaciju i digitalne instalalcije i skulpture, a uz to su im mile i političke teme povezane s ratom. 

Yinka Shonibare, Londončanin koji se s tri godine preselio u Nigeriju, sukladno svojem kulturarnom bipolarnom podrijetlu u svoju umjetnost ugrađuje društvena i politička pitanja koja oblikuju ljudsku povijest i identitet, a zanimaju ga i fluidne granice između stereotipiziranih zapadnjačkih ideja o afričkoj umjetnosti.

Do ove se godine uglavnom bavio slikarskim projektima od kojih je zanimljiv 'The Swing' (after Fragonard), 2001., preslika poznate slike Jean-Honoréa Fragonarda koja simbolizira luksuz i bezbrižnost, a koju je  Shonibare ironično osuvremenio modernim brandovima. 'Masked Ball' (2004.) njegov je prvi film u kojem prikazuje, pazi sada, atentat na švedskog kralja Gustava 3. Naravno, sve je to tim zanimljivije što protagonisti ovoga filma plešu, a njihovi kostimi naglašavaju dvosmislenost roda, identiteta te pripovijednih konvencija.

I tako, uskoro će još jedan umjetnik steći svjetsku slavu i 300-ak tisuća kuna za svoje projekte, a mi ćemo sve to, ako bude zdravlja i novaca, barem vidjeti na televiziji, u slučaju da, naravno, naša hrvatska kablovska hvata takve kulturne britanske kanale...