Turner Prize - konvencionalna k'o Bijennale?

Nagrada koju je prošle godine ponio Jeremy Deller za dokumentaristički video 'Memory Bucket', ove će godine otići u ruke jednom od četiri finalista koji su, kao i svake godine, podigli poveliku prašinu u umjetničkim krugovima. No, ovaj put ne zbog mrtvih životinja u formaldehidu (Damien Hirst) ili korištenja slonovskog izmeta za sliku Djevice Marije (Chris Ofili), nego zbog konvencionalnosti.

Nagrada koja baš uvijek daje sočnu temu za visokokulturni razgovor, od Madonnine javnotelevizijske psovke 2001. godine kada je nagradu dodjeljivala umjetniku Martinu Creedu, koji je pak izložio praznu sobu sa svjetlom koje se gasilo i palilo, do Tonyja Kayea koji je kao svoj rad pokušao prijaviti londonskog beskućnika. Ipak, mora se priznati da je i ovaj postupak cijenjenoga žirija izazvao očekivani šok art kritičara, pa se zapravo više nema što reći o prožvakanoj postmodernističkoj temi o umjetnosti koja bez ograda dere po čemu stigne.

Nagrada nazvana prema slavnom slikaru Turneru (1984), dodjeljuje se britanskom umjetniku ispod 50 godina za unaprijeđenje umjetnosti u posljednjih 12 mjeseci, a vrijedi, kao što smo već istaknuli, čak 25 tisućica funti od kojih se, priznajmo, može poprilično dobro poživjeti i u megaskupom Londonu. Djela odabranih finalista bit će izložena u galeriji Tate Britain od 18. listopada, a pobjednik će se znati krajem godine, točnije, 5. prosinca.

Od nominiranih se umjetnika najviše šuška o Gillian Carnegie, 34-godišnjakinji koja se uglavnom koristi bojama i platnom te slika tradicionalne motive poput krajolika, portreta, aktova ili mrtve prirode, a prema izračunima šokiranih kulturanjaka, ona je prva slikarica nominirana u povijesti Turnerice za tu nagradu. Njezino je najpoznatije djelo slika 'Mabel' (1999, naslovna), odnosno slika stražnjega dijela gospođ(ic)e Mabel, koja je mnogima zapela za oko iz ovog ili onog razloga.

Slikarici Gillian do 5. će prosinca društvo praviti jedan od trenutno najjačih modernističkih umjetnika, Darren Almond, koji je najpoznatiji po svojim fotografijama i skulpturama inspiriranih autobusnom stanicom ispred Auschwitz Museuma u Poljskoj. Almondov je medij uglavnom film ili video, a britanska ga umjetnička javnost dobro poznaje i zbog live filmske projekcije koju je emitirao preko satelita na prazan galerijski zid u kojem se jedino moglo čuti tiho otkucavanje digitalnoga sata.

Jim Lambie se pak u svojemu radu ne osvrće na politička zbivanja i povijesne preokupacije čovječanstva, nego se uglavnom orijentirao na psihodelične i glitter referencije na pop-glazbu i kulturu, što se najbolje vidi u njegovim 'podnim radovima' u kojima šarenom vrpcom obljepljuje tlo različitih galerijskih prostora.

Uz slikaricu, podnog majstora i političkoga instalatera, koji bi vjerojatno svaku kuću ili stan pretvorili u state of the art, tu se našao i Simon Starling, kako navode kritičari, environmentally friendly artist u kasnim 30-ima. Njegov je rad 'Tabernas Desert Run' ono što bismo najbolje mogli opisati riječima spojiti ugodno s korisnim, jer čovjek je proveo dosta vremena vozeći se motorom po andaluzijskoj pustinji, koristeći kao pogon samo komprimirani vodik i kisik iz pustinjskoga zraka. Takav je motor ispuštao umljesto štetnog ugljik-dioksida čistu pustinjsku vodu koju je Simon zapakirao u bočice i od nje stvorio sliku kaktusa koji je vidio na svojem putovanju.

Pa ako sada netko kaže da visoka umjetnost nije zabavna i šašava, a o njoj se ne može govoriti zato što je previše hermetična i nerazumljiva, savjetujemo malo bolje upoznavanje sa scenom, koja je u posljednjih nekoliko godina uistinu puna kojekakvih pikanterija.