U Varšavi cvjetaju ruže

Ako je filmska veljača tradicionalno u znaku Berlina, svibanj Cannesa, a rujan Venecije, listopad svakako pripada Varšavi, barem što se starog kontinenta tiče, budući da se već gotovo tri desetljeća sredinom tog mjeseca održava Varšava Film Festival. Ovo, 27. izdanje po redu, trajalo je od 7. do 16. listopada te uključivalo mnogobrojne filmove i još brojnije goste. Glavna nit vodilja festivala je promoviranje debitantskih filmova, a u posebnom je fokusu srednjoeuropska i istočnoeuropska produkcija. Naslovi su podijeljeni u desetak programa, čak je osam žirija odlučivalo o pobjednicima pojedinih kategorija, a Grand Prix i nagradu publike dobio je poljski film 'Ruža' Wojciecha Smarzowskog. 


'Ruža', trailer.

Osim dugometražne igrane, kratkometražne te dokumentarne imali smo tako i kategoriju poput '1-2' (prvi i drugi radovi) ili 'Otkrića', a i FIPRESCI je kao međunarodna udruga filmskih kritičara odlučivao o svom favoritu. Zanimljivo je napomenuti kako su se čak dva hrvatska filma našla u službenom programu – Aldo Tardozzi je osobno predstavio svoje 'Fleke' u '1-2' kategoriji, a među 'Otkrićima' je prikazan posljednji film Ognjena Sviličića, '2 sunčana dana', redatelja s kojim festival gaji poseban odnos ('Oprosti za kung-fu' je 2005. odnio Grand Prix).

Od svjetski priznatih filmaša, iako se WFF ne vodi pomodarstvom, treba spomenuti kako su gledatelji imali prilike vidjeti nove naslove redatelja kao što su Christophe Honore ('Beloved'), Aleksej Balabanov ('Stoker'), Takashi Miike ('Hara-Kiri: Death of a Samurai') te Milčo Mančevski ('Majke', inače jedan od članova glavnog žirija), a interesantno je kako je i program kratkiša imao svoje adute u vidu Alekseja Popogrebskog i Andreja Zvjaginceva. Festival je zatvoren Cronenbergovom 'Opasnom metodom', a veliku su buru podigli i naslovi kao što su 'Disati' Karla Markovicsa (debitantsko djelo glavnog glumca iz 'Krivotvoritelja') odnosno 'Heat Wave' Jean-Jacquesa Jauffreta. Ipak, najveća senzacija svakako je bio uradak znakovitog naslova 'Ovo nije film' kojeg supotpisuju Jafar Panahi i Mojtaba Mirtahmasb, a koji je zapravo kronika jednog dana i dalje zatočenog Panahija.


'2 sunčana dana', trailer.

Iako sam već naveo kako je glavna ideja WFF promovirati kinematografiju srednje i istočne Europe, važno je napomenuti kako se pažnja posvećuje i kinematografiji trećeg svijeta, pa smo tako imali prilike vidjeti prvi ruandski dugometražni igrani film uopće, 'Gray Matter' kojeg potpisuje mladi i talentirani Kivu Ruhorahoza, a bilo je radova i iz Kazahstana, Maroka, Argentine itd. Filmovi koji svojom kvalitetom zaslužuju posebno isticanje jesu i rumunjski 'Loverboy' (r. Catalin Mitulescu), čileanski 'Ulysses' (r. Oscar Godoy) te bugarska 'Ave' (r. Konstantin Bojanov), pri čemu se nadamo da će bar neki od tih naslova doći i do naših kina.

Zaključimo kako WFF postiže ono što rijetkim festivalima polazi za rukom – biti članom A-lige sa gotovo 400 projekcija filmova pristiglih iz šezdesetak zemalja, a istovremeno zadržati atmosferu nenapuhanog i gotovo intimnog događaja, gdje publika bez zadrške prilazi redateljima kako bi nakratko poćaskala s njima a gostima se posvećuje izuzetna pažnja kako bi se osjećali kao kod kuće. To je u najveću ruku zasluga sposobnog (i vrlo duhovitog!) direktora festivala Stefana Laudyna, koji je tijekom jedne večeri čak i zasvirao sa svojim bendom s kojim je prije nekoliko godina posjetio i Motovun Film Festival, na kojeg je obećao doći opet.

Dean Kotiga