Takashi Miike

Tko nije dobio po prstima od japanskih cenzora nije ni snimao - krvi do koljena, a zamagljena točka pokriva rasplodne organe. Eh taj Japan i taj šaljivi Miike!

Tko jos nije čuo za mračnog oldboya istočnjačke kinematografije, hiperproduktivnog filmaša koji od 1991. svaka tri mjeseca u prosjeku snimi po jedan film, čovjeka kojeg je teško vidjeti u javnosti bez sunčanih naočala, a prezime mu se, suprotno našim uvjerenjima, čita Mikaj?

Jedan od mnogih istočnjaka koji u posljednje vrijeme sve žešće nadiru u zapadnjački mainstream (Hideo Nakata već ima dva remakea i zavidan broj fanova i među zlatnom zapadnom mladeži), ali i u malo opskurnije filmofilske redove, Takashi Miike vjerojatno je negdje na razmeđu tih, popularno, sukobljenih pozicija, redatelj koji pripada u skupinu onih koje bismo mogli nazvati nekim trećim ekstremom.

Tko je čuo za njega uglavnom ga zna po žestokim hororima nafilanim perverznim situacijama, okrutnim, provokativnim i često apsurdnim scenama nasilja i borbi (ne računajući Žutotitlere koji su ga prilično dobro prostudirali te uzdigli na razinu filmske senzacije), iako se po zakonu velikih brojeva redatelju koji je snimio 68 filmova i televizijskih serija (jedan se na imdb-u već očekuje za 2007; samo jedan?!) mora pretpostaviti izlet u kakve drugačije vode.

Miike se tako okušao u mnogim žanrovima, snimajući krimiće, SF-ove, superherojske i pustolovne filmove, a kad podvučemo crtu te unesemo u konačnu računicu i njegove 'horore' tada nam se kao nazivnik za njegov opus uglavnom nameće malo širi rodni pojam drame. Jer, za one koji do sada to nisu glasno izgovorili, najkvalitetniji (horori i SF) filmovi uglavnom se temelje na mnogo dubljoj priči i često su samo 'metafore' za neke ponekad svakodnevne stvari, poput obiteljskih poslova ili one svakodnevne oldskulerske potrage za ljubavi i razumijevanjem (bez obzira na ono što ćemo kasnije reći fusnotu zaslužuje horor s najkonzervativnijim i gotovo najglupljim podtekstom zasad - Friedkinov 'Egzorcist') .

Miike je rođen u japanskom gradiću Yaou koji se na karti može pronaći u blizini Osake. Njegova su najveća ljubav u mladosti bili motori i imao je ozbiljne ambicije da im se ozbiljnije posveti (još je jedan japanski Zatoichi majstor volio brzinu pa je završio prilično skrhan u bolnici). No, s 18. godina Miike odlazi na filmsku školu u Yokohamu, uglavnom zato što nije bilo prijemnog ispita te zato što je bio prilično loš u osnovnim matematičkim operacijama koje su potrebne svakom dobrom inženjeru i strastvenom ljubitelju motora.

Poznavatelji njegove biografije pišu da je bio nediscipliniran student koji nije odlazio na predavanja zbog toga što ga nije nimalo zanimala umjetnička strana filmske priče, pa kad je lokalna televizijska kuća u svojoj skautskoj potrazi nabasala na Miikeovu filmsku školu upravo je student kojeg nije bilo bio nominiran za posao. TV serija se zvala Black Jack, a mladi je (asistent) redatelja snimio oko 40-ak nastavaka svake godine u sljedećih sedam.

Majstor ekstrema proveo je 10-ak godina radeći na televiziji prije nego što se našao u ulozi asistenta redatelja svom mentoru i osnivaču škole koju je polazio - Shoheiju Imamuri. I bez obzira na to što je upravo tim potezom krenuo u filmske vode, sam kaže da je više volio raditi na televiziji – televizija ima više gledatelja, a filmaši uglavnom snimaju smeće, pogotovo kad su uvjereni da rade nešto važno i genijalno. Za Miikeovo je prvo pojavljivanje na špici bio zaslužan već spomenuti Imamura ('Zegen',1987).

No, početkom je 90-ih drugi 'fenomen' zadesio Japan, omogućivši mladim produkcijskim kućama da zaposle još mlađe filmaše kako bi snimili jeftine akcijske yakuza filmove po 'direktno na video' principu. Tako je i Miike dobio svoju šansu te debitirao 1995. filmom 'Shinjuku Triad Society'. (Svima koji misle da je ovo ozbiljna recenzija možemo odmah reći da nećemo navoditi imena filmova na japanskom jeziku jer nam 5 riječi koje stoje u originalnom naslovu već navedenog filma ne znače baš mnogo u usporedbi s tri engleske).

Iako se na spominjanje riječi šansa može pomisliti da je Miike tražio način da počne svoju karijeru, on sam kaže kako mu to nije bilo na kraj pameti nego da je posao uglavnom nalazio njega. Nakon tih prvih trijada snimljenih u 'niskobudžetnoj videovarijanti' i pričom o yakuzi koja je mapirala Miikea kao redatelja s osebujnom vizijom (sam kaže da je napravio najnormalniji krimić i da mu namjera nikad nije bila raditi nešto 'drugačije' od uobičajenog), Miike se lagano 'probijao' do više budžetnijih radova (hmm) pa je svoj veći zapadnjački brejk doživio 1999. filmom 'Audition' (japanski: 'Ôdishon'; toliko o tome koliko smo ozbiljni), tužnom i zabavnom dramom o ljudima koji vole, koji žele voljeti i koje ne bi trebalo voljeti.

'Shinjuku Triad Society' bio je dio Kuroshakai trijade koju je nastavio filmovima 'Rainy Dog' (1997) i 'Ley Lines' (1999), snimivši u međuvremenu i nadalje luđački 'Fudoh: The New Generation' (1996), crnu komediju s Robocop posvetom 'Full Metal Yakuza' (1997), pustolovni film koji se pretvara u prekrasnu priču o slobodi i krilima 'The Bird People In China' (1998), 'Dead or Alive' trilogiju (1999; 2000; 2001) i još mnoge (ali stvarno mnoge) druge.

Jedan od svakako najzabavnijih i najotkačenijih neobična je priča o disfunkcionalno funkcionalnoj obitelji ('Visitor Q', 2001), koja uključuje nebrojeno mnogo genijalnih scena začinjenih montipajtonovskom satirom (hm), barem prema stilu koji je dalje od suptilnog, a bliže onom nama poznatom - sjekirom u glavu. Komika je čest element Miikeovih filmova, kao i apsurd koji u kombinaciji s humorom, okrutnošću, nasiljem i splatterolikim scenama, crtić-poetikom izaziva kod gledatelja potpuno ludilo koje se obično manifestira pitanjem je li mi ovo smiješno, negledljivo, uznemirujuće ili 'metafizički' zanimljivo? (Posebno se odnosi na to ako bilo koji dio njegova opusa gledate u kinu gdje je raspon reakcija mnogo širi nego kad ga virkate u sličnom vam društvu.)

O nasilju sam Miike tvrdi da film čini mnogo bližim publici - stvarnijim i bolnijim te istinitijim, a kaže da i nije baš da je stvorio neki prepoznatljiv stil ili pečat po kojem bismo ga mogli prepoznati. No, zapad voli iskorištavati takve stvari u promotivne svrhe pa su primjerice gledatelji njegova višestruko krvavog filma 'Ichi the Killer' (2001) na međunarodnoj premijeri na Toronto Film Festivalu dobili i vrećice za povraćanje na ulazu. Cenzura se dobrano potrudila oko Ichija, a i oko mnogih drugih njegovih filmova. Najsmiješnije je gledati film u kojem se izmjenjuju scene bolesnog orgijanja, klanja, mučenja, drogiranja, tetoviranja, 'pirsanja' i ostalog užasa, dok su za to vrijeme spolni organi raznih protagonist(ic)a presvučeni zamagljenim oblačkom da se slučajno ne bi vidjelo nešto što će nas nepovratno iskvariti.

Ista je stvar zadesila epizodu 'Imprint' (2005) koju je Miike na poziv režirao za američki kablovski serijal Masters of horor, a za koju je sam je proucent serijala rekao da tako nešto još nije vidio. ('Imprint' je upravo na Far East Film Festivalu u Udinama prije nekoliko dana predstavio Miike glavom i bradom.)

Miikeova trivija obuhvaća previše informacija za stostruko veći tekst, ali možemo natuknuti da je napisao predgovor za knjigu 'Iron Man: The Cinema of Shinya Tsukamoto'. Iako se 'Tetsuo' čini kao nešto što bi Miike imao u svojoj videoteci pod obavezno, možda će vas iznenaditi da kao jedan od najboljih filmova navodi 'Starship Trooperse' Paula Verhoevena. Ostatak vam ostavljamo da istražite sami. Možda će vas zanimati tko se trenutačno krije na naslovnici sajta Žuti titl ili vas pak zanima cijela njegova filmografija koja se nalazi na imdb-u, Wikipediji ili npr. Artsmagicdvd sajtu. Uz sve to tu je još par intervjua za Guardian i Midnighteye, pa vi čekiiiirajte.