Hrvati u Cannesu. Da, njih je bilo, samo filmova nije

Canneski je festival već pola stoljeća etabliran kao idealan balans između komercijalne i artističke strane svjetske filmske industrije. Ovogodišnja situacija s programom i selekcijom jasna je već iz naših prethodnih izvještaja, no nije zgorega ponoviti asocijacije žirija i publike koje su u blagoj opreci s uvodnom rečenicom: razočaravajuće, mlako, bez efekta, nedovoljno kvalitetno.

Točku na i je nakon pobjede filma 'Dijete' braće Dardenne i dodjele ostalih nagrada stavio i predsjednik žirija, Emir Kusturica, izjavivši da i sam dijeli mišljenje kritičara: 'Imali smo selekciju čiji prosjek baš i nije bio visok. Imao sam osjećaj da je većina filmova lošija nego se očekivalo'. Na pravom je mjestu i po prvi puta bila i Olinka Vištica, direktorica Motovun Film Festivala, koja je službenu selekciju komentirala ovako: 'Teško mi je govoriti o kompletnoj selekciji jer nisam sve pogledala, ali prema ovome što sam vidjela složila bih se s glasom naroda, nije bilo spektakularnih iznenađenja'.

Vištica je također istaknula kako bi se moglo diskutirati o tome kakvi su uopće kriteriji selekcije, budući da su se u istom košu našli blockbusteri (npr. 'Election' Johnniea Toa) i niskobudžetni art filmovi (npr. 'Batalla en el Cielo' Carlosa Reygadasa). Činjenica da je pobjedio mali europski film posebno je draga i Globusovom filmskom kritičaru i kolumnistu, Nenadu Polimcu, koji 'L'Enfant' (naslovna) smatra najboljim uratkom festivala.

No, kada nagrađene ostavimo po strani i festival ogolimo do same kosti, ostaje onaj dio pukog marketa koji svojim karakterom spada u najveće europske, ako ne i svjetske shopping teškaše. U svibnju se Cannes pretvara u vašar, načičkan šatorima, paviljonima, štandovima, info-punktovima i reklamnim materijalima pojedinih kinematografija, a potencijalni kupci se nerijetko odlučuju za samo petnaestak minuta, ne časeći ni časa.

'Ovogodišnji canneski market je - kao i prošlih godina – bio prvenstveno namijenjen tzv. jakim nezavisnim američkim kompanijama i onima iz ostataka svijeta (Azija je osobito zastupljena) koji ugovaraju nove poslove i prodaju već gotovu robu' navodi Polimac, dok Vištica kao dvije najjače vidi francuske tvrtke Celluloid Dreams i Wild Bunch koje su redovito vlasnice brojnih naslova iz canneske konkurencije. 'Te dvije tvrtke su među onima koji nemaju 'običan' štand na marketu, već organiziraju prave urede u apartmanima luksuznih hotela na Croisetti, a poznate su i po organizaciji spektakularnih partya u obližnjim Canneskim vilama i dvorcima.

Da je manjim kinematografijama promocija na marketu stvar ravna preživljavanju, izlišno je i govoriti. Ljude koji nešto intenzivnije prate stanje u hrvatskom filmu ili kulturi općenito ipak neće iznenaditi činjenica da se za predstavljanje famozne nam trobojnice nitko nije pobrinuo. Šepavom su domaćem filmu nadležni umjesto štake podmetnuli nogu. U Cannesu je jedino bio film 'Oprosti za kung fu' Ognjena Sviličića, no i za to nisu zaslužni dragi nam odgovorni i još draže Ministarstvo kulture već Sviličićev američki distributer Life Size Entertainment. Zašto je tome tako?

Polimac je bio prilično konkretan i u glavu: 'Hrvatska kinematografija nije bila zastupljena u Cannesu jer Ministarstvo kulture Bože Biškupića uopće nema pojma kako se treba postaviti prema filmu (to je pokazalo iz svih poteza u svom mandatu). Plaši se osamostaljenja kinematografije, izaziva afere nepromišljenim akcijama, zatvoreno je u lokalne granice i nesposobno je trenutačno vrlo zanimljiv hrvatski film plasirati u svijetu'.

S gore se navedenim donekle slaže i Olinka Vištica, podcrtavajući da je zbog nedostatka minimuma političke volje i inicijative hrvatska kinematografija osuđena na prezentaciju kroz minimalne osobne kontakte i neformalne inicijative. Da li je to efektivno i dostatno, vidimo i sami – još jedna, a zašto da ne, tipično hrvatska priča. To barem najbolje znamo.

Iako je teško reći tko je od pojedinih nacionalnih kinematografija (koje su priliku ipak iskoristile) posebno zasjao, Nenad Polimac bi svoj glas od kinematografija bivše Jugoslavije definitivno dao Bosni i Hercegovini koja je ove godine imala najsuvisliji šator uz plažu (koji je još bolji od štanda i na kojeg se čeka po godinu dana) u kojem je paralelno reklamirala domaću kinematografiju, Sarajevo film festival i Cinelink, program za razvoj filmskih projekata. Od zemalja iz regije svoje su mjesto pod canneskim suncem našli i filmski instituti Mađarske, Slovenije i Srbije. Hrvati su, kao što rekosmo, bili doma.

Ovogodišnju ćemo cannesku tiradu gorkom okusu u ustima ipak pokušati završiti u nešto vedrijem tonu. Za šećer na kraju zaslužna je Ivana Nanut, polovica sestara Nanut. Spicy detalji stoga idu ovim redom – najdogađaj je, prema Nanutovoj, glamurozna premijera 'Star Wars'-a koja je izazvala najviše vrištanja fanova, najbolji tulum je bio koncert Zabranjenog pušenja s Javierom Bardemom na bubnjevima i Kusturicom na gitari (ekipa je, naime, čak i potrgala podne daske), a titulu naj trača odnio je naš poznanik Srđan Dragojebić kojega je navodno ošamario drugi Balkanac, Kusturica.