Isabelle Adjani

Egzotična ljepotica i jedina francuska glumica u povijesti koja se može pohvaliti sa čak 4 Cesar-a i to u razdoblju od 1981–1994.

Prvi je dobila za film 'Possesion' (1981), drugi za 'L'Eté meurtrier' (1983), treći za 'Camille Claudel' (1988) i zadnji za 'La Reine Margot' (1994), što ne znači da ih neće biti još. Kao jedna od najvećih francuskih glumačkih nada već sa 17 godina postaje članica Comedie Francaise, a već u to doba mogla se pohvaliti s dva naslova: debutom u 'Le Petit Bougnat' (1969), koji je snimila za vrijeme školskih praznika, te filmom 'Faustine et le bel ete' (1971). Iako su joj nudili dvadesetogodišnji ugovor s Comedie Francaise, nije ga željela jer je u filmu vidjela pravi izazov.

Rodila se u Gennevilliersu, u blizini Pariza, a odrastala je u domu ljubitelja poezije i kazališta. Nakon školske nagrade za recitaciju, angažirala se u kazalištu.

Prva značajnija uloga kojom je osvojila nagradu kao glumica koja obećava bila je razmažena adolescentica u 'La Gifle/The Slap' (1974), a zatim je odlučno krenula u osvajanje međunarodnih priznanja kao Victor Hugoova kćer u "'The Story of Adele H.' (1975) kojeg je režirao slavni Farncois Truffaut. Uloga joj je donijela brojna priznanja kao i prvu oscarovsku nominaciju u kategoriji za najbolju glumicu. Francuski kritičari uspoređivali su je s legendarnom Jeanne Moreau.

Nove izazove potpisivali su poznati svjetski redatelji: Andre Techine 'Barocco' (1976) i 'The Bronte Sisters' (1978), zatim Roman Polanski 'The Tenant' (1976) i Werner Herzog 'Nosferatu' (1979). Ponovno veliko priznanje kao najbolja glumica, 1981. na Canneskom festivalu, osvojila je dvjema ulogama: onom ljubavnice u filmu 'Quartet' (1981) i nevjernom ženom koja se bori s demonima u 'Possession' (1981), koji joj je donio i prvog Cesara.

Novinari joj i nisu bili najmiliji ljudi na svijetu. Primjerice, odbijala je intervjue i fotografiranja nakon uloge u hitu 'L'Eté meurtrier' (1983). Film je privukao hrpu novih fanova, napunio blagajne i podario joj drugog Cesara. Iste godine izdaje album prodan u milijun primjeraka s hit singleom 'Pull Marine', kojeg je napisao Serge Gainsbourg, a Luc Besson režirao video.

Unatoč teškoćama koje joj donosi popularnost, u čisto filmskim vodama i dalje se dobro snalazi. 1988. se okreće redateljskom prvijencu Brune Nuyttena, dugogodišnjem partneru s kojim ima i sina. FIlm se zvao 'Camille Claudel' i u njemu igra strastvenu ljubavnicu i tragičnu heroinu kipara Augusta Rodina (Gerarda Depardieu). Na tom se projektu potpisala po prvi put i kao producentica, a sve rezultira drugom oscarovskom nominacijom i trećim Cesarom. U sličnoj pobjedničkoj atmosferi osvaja i četvrti Cesar ulogom krhke žene okružene nasiljem 'Queen Margot/La Reine Margot' (1994). Slijedeće godine, rodila je sina Gabriel-Kanea čiji je otac Daniel Day-Lewis. Nedugo nakon rođenja djeteta veza s irskim glumcem propada.

Okušala se i u američkim produkcijama: 'The Driver' (1978), 'Ishtar' (1987) i 'Diabolique' (1996). Filmovi su ostali u dobroj mjeri neprimjećeni, Isabelle Adjani jednostavno se činila neinspiriranom. Ipak, u Francuskoj joj popularnost nije nimalo kopnilai.

Aktivirala se na političkoj sceni boreći se protiv francuskog rasizma prema sjevernoafričkim imigrantima, kojima je pripadao i njen otac. Takvim stavom izazvala je protuimigratske slojeve koji su proširili tračeve da Isabelle Adjani umire od AIDS-a. Na kraju je sve rezultiralo novinskim izvještajem u kojem su je proglasili mrtvom. Kako bi ih demantirala pojavila se na nacionalnoj televiziji.

2002. godine zaručila se s Jean-Michel Jarreom, bivšim suprugom još jedne glumačke legende, Charlotte Rampling.