Gene Hackman

Nakon burne mladosti, marinaca, posla radijskog voditelja, novinarstva, tek se u tridesetima upisuje u školu glume gdje ga proglašavaju 'najvećom mladom nadom'.

Mladi Hackman nije volio sjediti na mjestu, te je još kao šesnaestogodišnjak napustio školu kako bi se priključio marincima. Izvježbao se kao radio tehničar, a radio je i kao DJ za putovanja po Aziji i Pacifiku. Nakon otpusta iz vojske, kratko je studirao novinarstvo na čikaškom sveučilištu, da bi se ubrzo doselio u New York nastojeći pronaći posao na nekoj od radio postaja.

Pedesetih godina Hackman je usavršavao svoje znanje dodatno se školujući kako bi lakše došao do posla za radijskim pultom. Radio je na nekoliko radio postaja da bi, približavajući se tridesetim godinama života, odlučio da se želi baviti glumom. Upisao se u prestižnu Pasadena Playhouse školu glume blizu Los Angelesa gdje je, zajedno s kolegom Dustinom Hoffmanom, proglašen najvećom mladom nadom.

Godine 1956. vraća se na istočnu obalu, u New York, gdje nasupa u kazališnoj predstavi Chaparral. Nakon nekoliko pojavljivanja na televiziji dobiva prvu, manju ulogu u filmu 'Mad Dog Coll' (1961). U drami 'Lilith' (1964) Warrena Beattya dobija prvu zapaženiju ulogu. Njegova uspješna suradnja sa Beattyem rezultirala je velikim hitom, kriminalističkom dramom 'Bonnie and Clyde' (1967), filmom koji je Hackmanu priskrbio prvu nominaciju za Oscara u kategoriji najboljeg glumca.

Nakon ove nominacije Hackman je ubacio u petu brzinu pomno birajući dva do tri naslova godišnje. Samo tri godine kasnije ponovno je nominiran za Oscara, ovog puta za sporednu ulogu u drami 'I Never Sang for My Father' (1970). No to nije bio kraj uspješne serije, već zahuktavanje pred vrhunac. Usljedio je Oscar namijenjen najboljem glumcu za ulogu policajca odmetnika Jimmya 'Popey' Doyla u klasiku 'The Fench Connection' (1971). Sedamdesetih godina pojavio se u mnogim zapaženim naslovima kao što su 'Prime Cut' (1972), 'The Poseidon Adventure' (1972), 'The Scarecrow' s Al Pacionom (1973) i ' The Conversation' (1974) Francisa Forda Coppole.

U legendarnom 'Supermanu' (1978) Richarda Donnera nastupio je kao glavna prijetnja čovjeku od čelika, u ulozi koju je reprizirao u nastavku dvije godine kasnije. Suradnju s Beattyem obnovio je 1981. godine u klasiku 'Reds'. Prva polovica osamdesetih pokazala se kao neplodno razdoblje za Hackmana u kojem se nije mogao pohvaliti značajnijim nastupima. Krajem osamdesetih vratio se nominacijom za najboljeg sporednog glumca u 'Mississippi Burning' (1988).

Početkom devedesetih Hackman je imao velikih problema sa srcem, no sve tegobe, uključujući i operaciju, nisu ga udaljile od filmskog seta. U trećem pokušaju napokon je osvojio Oscara za najboljeg sporednog glumca u 'Unforgivenu' (1992), legendarnom vesternu Clinta Eastwooda. Vesternu se vraćao i sljedećih godina u 'Geronimo: An American Legend' (1993), 'Wyatt Earp' (1994) i 'The Quick and the Dead' (1995), no uspjeh tih filmova ne može se mjeriti s 'Unforgivenom'. U tom razdoblju valja izdvojiti njegov nastup u ulozi korumpiranog odvjetnika u daptaciji bestselera Johna Grishama, 'The Firm' (1993), u kojem mu je partner Tom Cruise.

Kasnih devedesetih Hackmana smo gledali ponajviše u trilerima kao što su 'Extreme Measures' (1996) i 'Absolute Power' (1997). Komedije 'Get Shorty' (1995) i 'Birdcage' (1996) pokazale su glumčevu humorističnu stranu. Zapaženu ulogu odigrao je i u trileru 'Enemy of the State' (2000) s Will Smithom.

Novo je tisućljeće započeo trima vrlo različitim projektima, krimi trileru 'Heist' (2001), ekscentričnom komedijom 'The Royal Tenenbaums' (2001) i ratnom dramom 'Behind Enemy Lines' (2001). Trilerom 'The Runaway Jury' (2003) realizirao je prvu suradnju s Dustinom Hoffmanom, kolegom još iz studentskih dana.

Tridesetak je godina, od 1956. do 1986., bio u braku s Fay Maltese iz kojeg ima troje djece, a 1991. se ponovo oženio s Betsy Arakava s kojom je još uvijek u sretnom braku.