Jack Nicholson

Karizmatičan s mangupskim izrazom lica i uvijek viđan s najboljim komadima, sada, u 68. godini života kaže kako uzima viagru samo kada je s više od jedne žene.

Živio je u uvjerenju da mu je baka majka, a majka sestra. Prava istina izišla je na vidjelo tek u tridesetim godinama, nakon što je postao zvijezda pa je vijest osvanula u novinama.

Nakon završene srednja škole u New Jerseyu, posjetio je LA u kojem je ostao raditi u MGM studijima, kao 'office boy', iako se planirao vratiti u Jersey na studij. Ubrzo je krenuo na satove glume s grupom 'Players Ring Theater' i polako počeo nastupati na TV i u kazalištu. Prvu glavnu ulogu omogućio mu je Roger Corman s filmom 'The Cry Baby Killer' (1958) u čijim teen filmovima se nastavio pojavljivati. Rad na sličnim, nisko-budžetnim filmovima, spojio ga je s Mont Hellmanom, Bob Rafelsonom i Cormanom koji će ga angažirati u svojim ranim hororima: 'The Little Shop of Horrors' (1961), 'The Raven' (1963) i 'The Terror' (1963).

U to vrijeme je napisao i svoj prvi scenariji u suradnji s Don Devlinom za politički triler 'Thunder Island' (1963). Nicholson i Hellman zajedno s tada još nepoznatim Francis Ford Coppolom asistirali su Cormanu na filmu 'The Terror' (1963), a sam Nicholson je glumio u Hellmanovom 'Back Door to Hell' (1964) i 'Flight to Fury' (1966) za koje je također napisao i scenarij. Zatim odlaze u Utah kako bi snimali vesterne 'The Shooting' (1966) i 'Ride the Whirlwind' (1966). Nicholson je također napisao scenarij za Cormanov 'acid-culture' film 'The Trip' (1967) o komercijalnom direktoru navučenom na LSD, a u kojem glume Dennis Hopper i Peter Fonda.
 
Uskoro mu se pruža prava prilika da prihvati ulogu koju je odbio Rip Torn i koja će mu donijeti svu pažnju tadašnjeg Hollywooda kao i oscarovsku nominaciju u kategoriji za najboljeg sporednog glumca. Radi se o ulozi u kultnom hitu 'Easy Rider' (1969). Rola je zaplijenila pažnju milijuna ljudi koji se još nisu imali prilike upoznati s njegovim radom. U tom trenutku počinje slava i oscarovske nominacije kojih je osvojio najviše u povijesti Akademije.

Nakratko se pojavio u mjuziklu 'On a Clear Day You Can See Forever' (1970), zatim u Rafelsonovu klasiku ''Five Easy Pieces'' (1970) gdje glumi buntovničku dušu koja se ne snalazi u banalnosti života i koja je odbačena od obitelji i svijeta. Uloga i njegova gluma bili su značajni za kinematografiju uopće, a film je dobio odlične kritike i osvojio dvije nominacije: jednu za najbolji film, a drugu za najboljeg glumca.

Slijedeći uradak je producirao, napisao, režirao i odglumio; 'Drive, He Said' (1971), koji je prošao gotovo nezapaženo, no iste godine glumački angažman u 'Carnal Knowledge' (1971) postaje pravi hit. Sedamdesete mu donose cijeli spektar različitih likova, a on ni u jednoj ulozi nije isti iako se prepoznavao Nicholsonov stil i karizmatičnost. Teško je odvojiti Jack Nicholsona kao osobu od Jack Nicholsona kao glumca.

Prihvatio je sporednu ulogu u 'A Safe Place' (1972), a zatim se ponovno udružio s Rafelsonom u filmu 'The King Of Marvin Gardens' (1972) te osvoja još jednu oscarovsku nominaciju u Hal Ashbyjevom hitu 'The Last Detail' (1973). Niti za slijedeći film nije izostala oscarovska nominacija i sve je govorilo da će kipić uskoro biti njegov. Zaradio ga je kao detektiv Jake Gittes u briljantnom filmu 'Chinatown' (1974) Romana Polanskoga. Tu ulogu će reprizirati u inferiornom nastavku 'The Two Jakes' (1990). Ulogu detektiva napisao mu je dugogodišnji prijatelj Towne inspiriran tadašnjim događajima u Nicholsonovu životu, miješajući stvarnost i fikciju. Baš u to vrijeme saznao je za majku/sestru/baku i počeo je izlaziti s Anjelicom Huston s čijim ocem, Johnom, glumi u spomenutom 'Chinatown'. Ovaj je film, po mnogim kritičarima, uvršten među deset najboljih u svijetu. 

Slijedeća godina za Nicholsona pokazala se još plodnija jer mu konačno donosi Oscara u kategoriji najboljeg glumca za ulogu u filmu Milosa Formana 'Let iznad kukavičjeg gnijezda' (1975). Film je osvojio pet Oscara i zaradio više od 60 milijuna $ postavljajući Nicholsona kao najveću zvijezdu velikog platna koji je sebi mogao dozvoliti da odbije uloge u hitovima poput 'The Sting', 'Kum', 'Apokalipsa danas'.

Ranije iste godine snimio je svoj jedini europski film Antonionijev 'The Passenger' (1975), a zatim je prihvatio angažman u 'The Missouri Breaks' (1977) kako bi glumio sa svojim idolom, Marlonom Brandom. Film nije postigao očekivane rezultate kao ni njegov redateljski pokušaj  'Goin' South' (1978). Ipak, slijedeći angažman u Stanley Kubrickovom kultnom hororu 'Isijavanje' (1980), zaslužuje sve najbolje kritike.

Slijedeće glumio je u  Rafelsonovu remakeu 'Poštar uvijek zvoni dvaput' (1981) i osvaja jednu oscarovsku nominaciju za Warren Beattyjev 'Reds' (1981), za koji se može reći da mu je bio najveći uspjeh u tom desetljeću kao i James L Brooksov 'Vrijeme nježnosti' (1983) za koji osvaja drugog Oscara, ovaj put u kategoriji za najboljeg sporednog glumca.

Dvije godine kasnije dolazi još jedna oscarovska nominacija za John Hustonovu crnu komediju 'Čast Prizzijevih' (1985), a zatim se pojavljuje kao napaljeni vrag u 'Vještice iz Eastweeka' (1987) te osvaja devetu nominaciju po redu u 'Ironweed' (1987). Tim Burtonov blockbuster 'Batman' (1990) i uloga Jockera donosi mu 60 milijuna $, a kapnuo mu je novac i od nastavka 'Batman Returns' (1992) mada u njemu nije niti glumio.

Devedesete su započele dugo očekivanim nastavkom filma 'Chinatown', 'The Two Jackes' (1990), koji Nisholson potpisuje kao redatelj, a slijedeća dva filma 'Hoffa' (1992) i 'Nekoliko dobrih ljudi (1992), koji mu donosi još jednu oscarovsku nominaciju, pokazali su da je glumac veći i od samog filma. Iste godine donose mu obrate i u privatnom životu, 1990. dobija kćer Lorraine. čija majka je Rebecca Broussard, ljubavnica zbog koje prekida 17-ogodišnju vezu s Angelicom Huston. S Rebeccom će kasnije imati još jedno dijete, sina Raymonda, rođenog 1992.

1994. pojavljuje se u filmu 'Vuk' (1994), a zatim u Sean Pennovu 'Čuvar prijelaza' (1995) gdje još jednom portretira čovjeka ogorčenog prošlošću u kojem je glumio s tadašnjom ženom Anjelicom. Slijedeće godine reprizirat će ulogu za koju je osvojio Oscara u 'Vrijeme nježnosti', u 'Večernja zvijezda' (1996), a zatim ponovno surađuje s Burtonom u parodiji 'Mars Attacks' (1996). Ponovno će se ujediniti s Rafelsonom u trileru 'Krv i vino'  (1997).

Slijedeća godina donosi mu trećeg Oscara za ulogu u James L. Brookovom filmu 'Bolje ne može' (1997) koji osvaja podjednako kritiku i gledatelje. Filmska partnerica Helen Hunt također osvaja Oscara u kategoriji za najbolju glumicu. To je zapravo čest slučaj jer su i druge glumice pokupile Oscare kao najbolje glumice nakon nastupa s njim: Louise Fletcher u  'Let iznad kukavičjeg gnijezda' i Shirly MacLaine u  'Vrijeme nježnosti'. 1998. je odletio na Kubu kako bi se upoznao s Fidel Castrom, uživao je sve povlastice te zemlje koje većini njezinih stanovnika nisu dostupne: jazz klubovi, tvornice cigara....Vratio se impresioniran komunističkim diktatorom.

Nakon toga uzeo je trogodišnju pauzu, a zatim glumio u redateljskom pokušaju svog prijatelja Sean Penna, policijskoj drami 'The Pledge' (2001) koji je dobio pozitvne kritike iako je zaradio malo para. Slijedećom ulogom u komediji 'About Schmidt' pokupio je još jednu, 12. nominaciju, porazivši  svojim zbirom sve kolege.

Još jedan veliki komercijalni uspjeh donosi i komedija 'Bijes pod kontrolom' (2003) gdje je doprinio i pisanju scenarija. Posljednji film u kojem ga možemo gledati kao zavodnika čiji libido je puno mlađi od njega samoga je u filmu Nancy Meyers, 'Ljubav nema pravila' (2003). Osim glumačkih uspjeha, Nicholson se može pohvaliti redateljskim i scenarističkim iskustvom. Tri filma potpisuje kao redatelj: 'Drive, He Said' (1971),'Goin'South' (1978) i 'The Two Jackes' (1990) koji su mu priuštili više pokuda nego pohvala. Viđao se s Larom Flynn Boyle do kraja 2001. godine. Veliki je obožavatelj Lakersa pa producenti moraju prilagođavati plan snimanja s Lakersovim utakmicama jer on ne propušta niti jednu.