Marlon Brando

Jedan od najvećih glumaca prošlog stoljeća prezirao je slavu i kult poznatih, ali se nikad nije bunio da ima previše hrane, piće, seksa ili novca.

Marlon Brando je jednostavno bio jedan od najvećih i najutjecajnijih glumaca prošlog stoljeća. Svijetu filma u naslijeđe je ostavio tzv. metodični način glume, zahvaljujući kojem je utjelovio neke od najupečatljivijih filmskih likova. Upravo je on zaslužan za populariziranje priprema za ulogu kojima se danas koristi većina glumaca, a sastoji se od proučavanja lika i poistovjećivanja s njim. Njegov način interpretacije kasnije su usvojili James Dean, Paul Newman i Robert De Niro - zločesti holivudski dečki među kojima je - profesionalno i privatno - najzločestiji bio sam Brando.

Bio je 'težak' već kao klinac - izbacili su ga iz nekoliko srednjih škola (u jednoj zbog vožnje motociklom po hodniku), a naposlijetku je isključen i s vojne akademije. Kad se zaposlio kao kopač kanala, otac je počeo očajavati zbog njegove besperspektivne budućnosti. Pristao je financirati bilo koji njegov hir, samo da se prihvati nečeg 'korisnog'. Marlon je odabrao školu glume u New Yorku i tako je sve počelo.

Uživio se u 'metodičnu' glumu i uskoro počeo briljirati u broadwayskim predstavama. Ulogom Stanleya Kowalskog u drami Tennesseeja Williamsa 'Tramvaj zvan čežnja' (1947) zadivio je kritiku i holivudske agente. Odjednom su svi filmski studiji htjeli angažirati robusnog, seksi mladca s Broadwaya, no to nije bilo tako jednostavno. Brando je bio anti-zvijezda, nije ga zanimao filmski glamour, a zbog toga ga je Hollywood još više želio vidjeti u svojim redovima.

Popustio je 1950. i pristao glumiti u nezavisnom projektu 'The Men'. Kako bi što bolje utjelovio paraplegičnog ratnog veterana ležao je mjesec dana u bolnici među stvarnim žrtvama rata. Iako film nije postao komercijalni hit, njegov trud i muka su se isplatili. Već slijedeće godine redatelj Elia Kazan pozvao ga je da s njim snimi ekranizaciju 'Tramvaja zvanog čežnja'. Taj mu je hit donio prvu Oscarovsku nominaciju za najboljeg glumca, ali kipić nije osvojio. Nominaciju mu je donio i slijedeći Kazanov film - 'Viva Zapata!', kao i uloga Marka Antonija u MGM-ovoj epskoj priči 'Julije Cezar'.

S Oscarom mu se napokon posrećilo 1954. godine i to opet sa Kazanovim filmom - 'On The Waterfront' (Na dokovima New Yorka) u kojem je odglumio bivšeg boksača upletenog u mafijaške poslove. Te je godine snimio i 'The Wild One' (Divljak) koji ga je obdario prepoznatljivim imidžem buntovnog vođe motorističke bande. Tada je većina američkih tinejdžerki imala bar jedan poster na kojem Brando s cigaretom u ustima jaši neki motor. Frrr......

Nažalost, uslijedilo je nekoliko neuspjeha na kino-blagajnama, ali Brando je nastavio dokazivati svoju glumačku raznolikost. Pjevao je i plesao s Frankom Sinatrom u adaptaciji broadwayskog mjuzikla 'Guys and Dolls', a za ulogu u 'Sayonari' dobio je još jednu Oscarovsku nominaciju. U 'The Young Lions' (1958) glumio je nacističkog časnika, a u 'The Fugitive Kind' (1959) beskućnika. Film o siromašnom skitnici je i sam doživio veliki financijski neuspjeh, što je Branda potaklo da se okuša u vlastitoj nezavisnoj produkciji.

Kad su taj njegov projekt napustili i Stanley Kubrick i Sam Peckinpah, Brando se sam prihvatio režiserskog posla. Rezultat je bio vestern 'One-Eyed Jacks' - vrlo skupa investicija koja, unatoč uspjehu u kinima, nikad nije povratila uloženi novac. Razočaran neuspjehom, zakleo se da više nikada neće režirati. Već slijedeće godine (1962) ponovio se sličan krah s 'Pobunom na brodu Bounty' - Brando je odbio brojne scenarije što je MGM koštalo tada enormnih 19 milijuna dolara. Kad je i taj film propao počeo se rušiti mit o Brandu kao o mamcu za publiku, a i sve se više počelo šuškati o njegovoj teškoj naravi. Komedija 'Bedtime Story' (1964) i nesretna Chaplinova 'A Countess From Hong Kong' (1967) zamalo su mu pokopale karijeru - do kraja '60-tih već je skoro bio zaboravljen.

A onda je došao don Vito Corleone. Usprkos svim primjedbama studija Paramount, redatelj Francis Ford Coppola htio je da baš Brando odglumi oca mafijaške obitelji u 'Kumu'. Svjestan da mu je to posljednja prilika da oživi zamrlu karijeru, Brando je na setu filma bio miran kao bubica. Pred kamerama je ponovo briljirao, što mu je donijelo još jednog Oscara. No, na dodjeli se pojavila Indijanaka Sacheen Littlefeather (za koju se kasnije ispostavilo da je glumica iz Latinske Amerike) koja je u njegovo ime odbila nagradu. Pred brojnom televizijskom publikom optužila je Vladu SAD-a za provođenje zločinačke politike prema američim urođenicima.

Kontroverze su se nastavile 1973. s Bertoluccijevim 'Posljednjim Tangom u Parizu'. Film o strastvenoj seksualnoj vezi američkog udovca i mlade Francuskinje optužen je za opscenost i vrijeđanje ćudoređa, ali je dobio pohvalne kritike. Za Branda je 'Tango' značio još jednu nerealiziranu Oscarovsku nominaciju. Nakon toga nije glumio tri godine, a pred kamere se vratio zahvaljujući 'The Missouri Breaks' s Jackom Nicholsonom. Tvrdio je da ne glumi zbog novca, ali izbor uloga govorio je drukčije. Za kratko pojavljivanje u 'Supermanu' (1978) dobio je 3.7 milijuna dolara.

Coppola mu je ponudio rolu u 'Apokalipsi danas' (1979), koju je prihvatio iako su mu mnogi sugerirali da je predebeo za tu ulogu. Početkom '80-tih pojavio se u samo tri scene filma 'Formula' nakon čega se povukao iz javnosti. Deset je godina proveo debljajući se na svom privatnom otoku u Pacifiku i odbijajući ponude filmskih agenata. Tek su ga 1989. uspjeli nagovoriti da se pojavi u protuapartheidskoj drami 'A Dry White Season' za koju je ponovo nominiran za Oscara.

1990. zadesila ga je velika obiteljska tragedija - jedan od njegovo devetoro djece, sin Christian, ubio je ljubavnika svoje trudne polusestre Cheyenne. Započelo je dugotrajno suđenje na kojem se Brando prije svjedočenja odbio zakleti Bogom rekavši da 'u njega ne vjeruje'. Christian je optužen za ubojstvo i osuđen na deset godina zatvora, a cijeli događaj postao je još tragičniji kada je Cheyenne 1995. počinila samoubojstvo.

Skupo suđenje isušilo je Brandove financijske zalihe pa se bio primoran vratiti glumi. Pojavio se u 'Christopher Columbus: The Discovery' (1992) te u 'Don Juan DeMarco' (1995) u kojem je glumio s Johnnyem Deppom. Tijekom tih nesretnih godina, Brando je napisao autobiografiju 'Pjesme kojima me naučila moja majka'. 1996. glumio je u 'Otoku doktora Moreaua', a dvije godine kasnije u Deppovom redateljskom prvijencu 'The Brave'.

Novo tisućljeće Brando je trebao otpočeti manjom ulogom u 'Mrak filmu 2', ali je morao odustati zbog zdravstvenih problema. Kad se oporavio od upale pluća, zaigrao je u trileru 'The Score' (2001) redatelja Franka Oza, s kojim se nikako nije slagao na filmskom setu. Tada se već uvelike pričalo da se nalazi pred bankrotom i da mu je zdravlje opasno nagriženo.

Do smrti je ostao borac protiv holivudskih institucija, odbijajući igrati po nepisanim pravilima filmske mašinerije. Otvoreno je isticao svoj prijezir prema slavi i novcu, ali se uglavnom nije ponašao u skladu sa svojim riječima. Svoju je 'neželjenu' slavu koristio za promociju vlastitih ideja i stavova, a kad je slave počelo nestajati prihvaćao je bilo koju financijski isplativu ulogu. Začuđivao je i provocirao, a jednom je prilikom izjavio: 'Jedina stvar koju glumac duguje svojoj publici jest da im ne dosađuje.' Veliki (u svakom pogledu) gospodin Brando svoju je obavezu prema publici dostojno ispunjavao - s njim zaista nikad nije bilo dosadno.