Ingrid Bergman

Stockholm, Sweden Ingrid Bergman

'Gluma je najbolji lijek na svijetu — ako se ne osjećaš dobro, ubrzo zaboraviš, jer si usredotočen na nešto što nisi ti. Mi glumci smo doista jako sretni ljudi.'

Ingrid_Bergman

Najveće postignuće divne Ingrid visoke 1.78 m, je neprijeporno brak njezine kćeri Isabele Rossellini s Davidom Lynchom. Svejedno i za svaki slučaj, 'ozloglašena' je slavila rođendan isti onaj dan kad je umrla, 29. kolovoza 1982. u Londonu ili isti datum 1915. u Stockholmu i kao takva nema nikakve poveznice s Ingmarom Bergmanom osim činjenice da je 1978. glumila u 'Jesenjoj sonati', svom zadnjem filmu.

No, redatelj Bergman ima još jednu liniju koja vodi do nje, a to je montaža kućnih snimki njenog oca koji ju je snimao filmskom kamerom dok je bila dijete. Toliko o Ingmaru; Ingrid nakon smrti svog oca, adolescenciju provodi s ujakom i njegovom obitelji, te isprva statirajući, a zatim i sve povijesno ostalo, upoznaje film u kojem pronalazi mogućnost svog osobnog i profesionalnog ostvarenja. Zaljubljuje se u mirisnu vrpcu i glasni projektor.

Do 1939. kad prelazi u Hollywood ostvarila je zavidnu filmsku karijeru u rodnoj zemlji i zahvaljujući  odličnom 'Intermezzu' (scenarij i režija Molander) iz 1936. biva prepoznata od strane američkog producenta Davida O. Selznicka koji kupuje prava za remake filma s Ingrid u glavnoj ulozi. Holivudska verzija uspijeva, a ona potpisuje 7-godišnji ugovor sa Selznickom za vrijeme kojeg snima i dva filma u Švedskoj, nastupa 1940. u kazališnoj produkciji 'Liliom' na Broadwayju, glumi u raznim produkcijama, dok će za Selznicka snimiti samo dva filma.

Švedska gracioza očarava američku publiku, pak njiše pijedestal koji kulminira osvajanjem tri Oscara, dva Emmyja i jednim Tonyjem. Udana za švedskog zubara, kasnije neurokirurga, Pettera Lindstroma, s kojim 1938. rađa kćer Friedel Piu, utjelovljuje tadašnju normu sretne i ostvarene supruge i majke te savršeno korespondira kako sa svojim glamuroznim imidžom na platnu, tako i s moralnim očekivanjima epohe. Uloge u holivudskim filmovima dodatno su potencirale navedenu perspektivu, pa ona odlučuje glumački eksperimentirati i predlaže MGM-u i redatelju Victoru Flemingu da u novom filmu 'Dr. Jekyll and Mr. Hyde' u kojem ima rolu zamijeni ulogu s Lanom Turner što bi joj omogućilo izlazak iz glumačke šablone. MGM odobrava, a Bergman opravdava povjerenje.

Casablanca

1942. snima, po mnogoj teoriji i javnom mnijenju, svevremensku 'Casablancu' s H. Bogartom koja ju sad i faktički definira u poziciji mistične zvijezde. Američki filmski institut 2002. proglašava ovaj film najboljom američkom ljubavnom pričom, stavljajući ga ispred 'Gone with the Wind' i 'West Side Story', što postaje ironično kad se zna da su i Bogart i Bergman u nekoliko navrata htjeli prekinuti snimanje smatrajući radnju i likove 'glupima i neuvjerljivima' ili 'ah, glupi glumci, nikad ne razumiju u čemu je stvar'. Bergman je također kasnije dodala kako se nada da će ga prestati prikazivati kad ona umre.

Nakon 'Casablance' svi njezini filmovi postaju hitovi, a ona 1943. biva nominirana za Oscara, za najbolju žensku ulogu u 'For Whom the Bell Tolls' u kojem nastupa s Garyjem Cooperom. Oscara osvaja sljedeće godine filmom 'Gaslight' G. Cukora, a 1945. će opet biti nominirana sa 'The Bells of St. Mary's' gdje joj Oscara oduzima Joan Crawford. Sljedeća dva filma u suradnji su s Hitchcockom: 'Spellbound' (1945) s Gregory Peckom i 'Notorious' (1946) s Cary Grantom. 1947. osvaja Tonyja za ulogu Ivane Orleanske na Broadwayju, a 1948. opet treću nominaciju za Oscara u filmskoj verziji predstave koju ipak nije popratio komercijalni uspjeh.
   
I, 1949. počinju problemi. Ingrid istinski pasionirana filmskom umjetnošću i upoznata s europskom produkcijom, piše pismo talijanskom redatelju Robertu Rosselliniju u kojem izražava svoje divljenje prema njegovom radu i želju da glumi u jednom njegovom filmu. Polaskani Rossellini prianja na posao i piše ulogu za nju u svom novom filmu 'Stromboli' kojeg snimaju iste te, za Ingrid sudbonosne 1949. Glumica  i redatelj se na snimanju zaljubljuju, zaljubljuju se još malo više i odlučuju riskirati svoj ugled i tekuće brakove, što će, u skladu s tadašnjim društvom, zapravo jedino Ingrid ispaštati.

Ona se razvodi, on se razvodi, ona ostaje trudna, cijela Amerika ustaje protiv nje, čak i pokoji senator neke učmale državice, primjerice Colorado; prozivaju je kao nemoralnu, zlu, ne samo zlu, već i kao moćan utjecaj zlog,… Ipak, ona 1950. rađa sina Roberta Ingmara, malo poslije par se i vjenčao, a 1952. donosi na svijet i blizanke, Isabellu i Isottu. Više neće rađati, sad će se posvetiti samo snimanju.

Isabella i Ingrid 

U periodu Rossellini, 1949. – 1955., živi u Italiji i snima samo za svog muža: 'Europa '51' (1952), 'Viaggio in Italia' (1953), 'La Paura' (1954) i još jedna 'Giovanna d'Arco al rogo' (1954). Tek 1956. prihvaća ponudu koja se ne odbija, naime ponuda stiže od strane Jeana Renoira s kojim će snimiti svoj povratnički film (iako je u Italiji uživala slavu) 'Elena et les hommes'.

Slijedi veliki povratak u Hollywood i tri bitne stvari; prva je snimanje filma 'Anastasia' za kojeg 1956. osvaja svog drugog Oscara koji će kreditirati njenu zabludjelu osobu, druga je razvod od Rossellinija 1957., i treća se događa negdje u isto vrijeme, a označava njezin intimistički povratak svom podrijetlu i udaju za švedskog kazališnog producenta Larsa Schmidta. Nakon toga Bergman se potpuno posvećuje poslu glumeći na filmu, televiziji i u kazalištu osvajajući i dalje razne nagrade. 1974. pokupit će i trećeg Oscara za sporednu ulogu u 'Murder on the Orient Express'.

U godinama nakon Rossellinija Bergman je vratila poštovanje i ugled ostvarujući i dalje respektabilnu karijeru koju, po broju nagrada, nadmašuje jedino Katherine Hepburn. Ipak zadnji Oscar označava i zdravicu za put na jug. 1975. se razvodi od svog trećeg supruga Schmidta i otkriva da ima rak dojke — no, unatoč sve lošijem zdravlju nastavlja raditi i 1978. dovršava svoj zadnji film u kojemu majstorski parira Liv Ullmann, i opet biva nominirana za Oscara. Zadnja uloga koju će odigrati bit će u mini-seriji 'A Woman Called Golda', 1982., a onda iste te godine, na svoj 67. rođendan umire u Londonu izgubivši sedmogodišnju bitku s rakom. Dvije su predaje o tome gdje je nakon kremiranja pokopana; jedni tvrde da joj je pepeo razasut sa švedske obale, a drugi da je pokopana u Stockholmu, pokraj roditelja.