Ingrid Bergman

'Gluma je najbolji lijek na svijetu — ako se ne osjećaš dobro, ubrzo zaboraviš, jer si usredotočen na nešto što nisi ti. Mi glumci smo doista jako sretni ljudi.'

Najveće postignuće divne Ingrid visoke 1.78 m, je neprijeporno brak njezine kćeri Isabele Rossellini s Davidom Lynchom. Svejedno i za svaki slučaj, 'ozloglašena' je slavila rođendan isti onaj dan kad je umrla, 29. kolovoza 1982. u Londonu ili isti datum 1915. u Stockholmu i kao takva nema nikakve poveznice s Ingmarom Bergmanom osim činjenice da je 1978. glumila u 'Jesenjoj sonati', svom zadnjem filmu.

No, redatelj Bergman ima još jednu liniju koja vodi do nje, a to je montaža kućnih snimki njenog oca koji ju je snimao filmskom kamerom dok je bila dijete. Toliko o Ingmaru; Ingrid nakon smrti svog oca, adolescenciju provodi s ujakom i njegovom obitelji, te isprva statirajući, a zatim i sve povijesno ostalo, upoznaje film u kojem pronalazi mogućnost svog osobnog i profesionalnog ostvarenja. Zaljubljuje se u mirisnu vrpcu i glasni projektor.

Do 1939. kad prelazi u Hollywood ostvarila je zavidnu filmsku karijeru u rodnoj zemlji i zahvaljujući  odličnom 'Intermezzu' (scenarij i režija Molander) iz 1936. biva prepoznata od strane američkog producenta Davida O. Selznicka koji kupuje prava za remake filma s Ingrid u glavnoj ulozi. Holivudska verzija uspijeva, a ona potpisuje 7-godišnji ugovor sa Selznickom za vrijeme kojeg snima i dva filma u Švedskoj, nastupa 1940. u kazališnoj produkciji 'Liliom' na Broadwayju, glumi u raznim produkcijama, dok će za Selznicka snimiti samo dva filma.

Švedska gracioza očarava američku publiku, pak njiše pijedestal koji kulminira osvajanjem tri Oscara, dva Emmyja i jednim Tonyjem. Udana za švedskog zubara, kasnije neurokirurga, Pettera Lindstroma, s kojim 1938. rađa kćer Friedel Piu, utjelovljuje tadašnju normu sretne i ostvarene supruge i majke te savršeno korespondira kako sa svojim glamuroznim imidžom na platnu, tako i s moralnim očekivanjima epohe. Uloge u holivudskim filmovima dodatno su potencirale navedenu perspektivu, pa ona odlučuje glumački eksperimentirati i predlaže MGM-u i redatelju Victoru Flemingu da u novom filmu 'Dr. Jekyll and Mr. Hyde' u kojem ima rolu zamijeni ulogu s Lanom Turner što bi joj omogućilo izlazak iz glumačke šablone. MGM odobrava, a Bergman opravdava povjerenje.

1942. snima, po mnogoj teoriji i javnom mnijenju, svevremensku 'Casablancu' s H. Bogartom koja ju sad i faktički definira u poziciji mistične zvijezde. Američki filmski institut 2002. proglašava ovaj film najboljom američkom ljubavnom pričom, stavljajući ga ispred 'Gone with the Wind' i 'West Side Story', što postaje ironično kad se zna da su i Bogart i Bergman u nekoliko navrata htjeli prekinuti snimanje smatrajući radnju i likove 'glupima i neuvjerljivima' ili 'ah, glupi glumci, nikad ne razumiju u čemu je stvar'. Bergman je također kasnije dodala kako se nada da će ga prestati prikazivati kad ona umre.

Nakon 'Casablance' svi njezini filmovi postaju hitovi, a ona 1943. biva nominirana za Oscara, za najbolju žensku ulogu u 'For Whom the Bell Tolls' u kojem nastupa s Garyjem Cooperom. Oscara osvaja sljedeće godine filmom 'Gaslight' G. Cukora, a 1945. će opet biti nominirana sa 'The Bells of St. Mary's' gdje joj Oscara oduzima Joan Crawford. Sljedeća dva filma u suradnji su s Hitchcockom: 'Spellbound' (1945) s Gregory Peckom i 'Notorious' (1946) s Cary Grantom. 1947. osvaja Tonyja za ulogu Ivane Orleanske na Broadwayju, a 1948. opet treću nominaciju za Oscara u filmskoj verziji predstave koju ipak nije popratio komercijalni uspjeh.
   
I, 1949. počinju problemi. Ingrid istinski pasionirana filmskom umjetnošću i upoznata s europskom produkcijom, piše pismo talijanskom redatelju Robertu Rosselliniju u kojem izražava svoje divljenje prema njegovom radu i želju da glumi u jednom njegovom filmu. Polaskani Rossellini prianja na posao i piše ulogu za nju u svom novom filmu 'Stromboli' kojeg snimaju iste te, za Ingrid sudbonosne 1949. Glumica  i redatelj se na snimanju zaljubljuju, zaljubljuju se još malo više i odlučuju riskirati svoj ugled i tekuće brakove, što će, u skladu s tadašnjim društvom, zapravo jedino Ingrid ispaštati.

Ona se razvodi, on se razvodi, ona ostaje trudna, cijela Amerika ustaje protiv nje, čak i pokoji senator neke učmale državice, primjerice Colorado; prozivaju je kao nemoralnu, zlu, ne samo zlu, već i kao moćan utjecaj zlog,… Ipak, ona 1950. rađa sina Roberta Ingmara, malo poslije par se i vjenčao, a 1952. donosi na svijet i blizanke, Isabellu i Isottu. Više neće rađati, sad će se posvetiti samo snimanju.

 

U periodu Rossellini, 1949. – 1955., živi u Italiji i snima samo za svog muža: 'Europa '51' (1952), 'Viaggio in Italia' (1953), 'La Paura' (1954) i još jedna 'Giovanna d'Arco al rogo' (1954). Tek 1956. prihvaća ponudu koja se ne odbija, naime ponuda stiže od strane Jeana Renoira s kojim će snimiti svoj povratnički film (iako je u Italiji uživala slavu) 'Elena et les hommes'.

Slijedi veliki povratak u Hollywood i tri bitne stvari; prva je snimanje filma 'Anastasia' za kojeg 1956. osvaja svog drugog Oscara koji će kreditirati njenu zabludjelu osobu, druga je razvod od Rossellinija 1957., i treća se događa negdje u isto vrijeme, a označava njezin intimistički povratak svom podrijetlu i udaju za švedskog kazališnog producenta Larsa Schmidta. Nakon toga Bergman se potpuno posvećuje poslu glumeći na filmu, televiziji i u kazalištu osvajajući i dalje razne nagrade. 1974. pokupit će i trećeg Oscara za sporednu ulogu u 'Murder on the Orient Express'.

U godinama nakon Rossellinija Bergman je vratila poštovanje i ugled ostvarujući i dalje respektabilnu karijeru koju, po broju nagrada, nadmašuje jedino Katherine Hepburn. Ipak zadnji Oscar označava i zdravicu za put na jug. 1975. se razvodi od svog trećeg supruga Schmidta i otkriva da ima rak dojke — no, unatoč sve lošijem zdravlju nastavlja raditi i 1978. dovršava svoj zadnji film u kojemu majstorski parira Liv Ullmann, i opet biva nominirana za Oscara. Zadnja uloga koju će odigrati bit će u mini-seriji 'A Woman Called Golda', 1982., a onda iste te godine, na svoj 67. rođendan umire u Londonu izgubivši sedmogodišnju bitku s rakom. Dvije su predaje o tome gdje je nakon kremiranja pokopana; jedni tvrde da joj je pepeo razasut sa švedske obale, a drugi da je pokopana u Stockholmu, pokraj roditelja.