Sergei Mikhailovich Eisenstein

MONTAŽA KAO REŽIJA ILI Sergei Mikhailovich Eisenstein. Rođen 23. 01. 1898. u Rigi, Latvija, umro 10. 02. 1948. u Moskvi.

I kao što svi imaju mišljenje o američkoj vanjskoj politici, a dosadni M. Moore u vrijeme prvih SAD glasanja produžava kampanju i agitira mili narod, tako i iole dosljedniji teoretičar bilo koje interesne preokupacije, u nekom trenutku svog stručnog teoretiziranja piše raspravu na temu angažiranog redatelja komunističke Rusije — Sergeja Mihajloviča Ejzenštejna.

To dijete ruske revolucije čijim će tekovinama biti obilježen sav mu rad, duboko integriran u povijesna previranja Lenjinove i Staljinove politike, od predstavljanja prvog filma 'Štrajk' 1924. plaši malu djecu filmaše svojim kompliciranim i dubioznim, teorijskim i praktičnim radom.

Jer ne bi problematika njegovog stvaranja bila toliko problematična da je nadareni pojedinac samo izbacio par dobrih filmova. Naravno, nije, već je i svaki, na ovaj ili onaj način, popratio i opsežnim, diskurzivnim i filozofskim tekstom u kojem izlaže svoja nadahnuta razmatranja o filmu, režiji, političkom zadatku umjetnosti i svemu što smatra relevantnim.

E, ne bi ni to bilo tako važno da on upravo u svojim filmovima ne daje primjer za ono što propagira, odnosno da je filmove moguće tumačiti i analizirati bez popratne literature. Tako je najpoznatiji ili bar najčitaniji takav esej 'Montaža atrakcija', iz 1923., u kojem postavlja premise za ono što će kasnije nazvati diktatom montaže, intelektualnim filmom, sukobljenim kadrovima i najraširenije, asocijativnom montažom, ustvari za sve ono što današnji film naučeno koristi.

Montaža atrakcija je zapravo sasvim jednostavno (bar u teoriji, u primjeni je i danas kamen spoticanja redatelja) svrhovito i smisleno organiziranje atrakcija ili umjetničkih sredstava, koji svaki kod gledatelja pobuđuju nekakav snažniji emocionalni doživljaj, u složenu cjelinu čiji je krajnji cilj omogućiti gledatelju da spozna posredovanu ideološku strukturu.

Naime, specifično kod Ejzenštejna jest njegova konzekventna politička angažiranost iz koje nastaju sva djela i koja se opet ističe kao sam cilj konkretnog djela, bilo filma, predstave ili crtića. Jer, kao što je spomenuto, on djeluje u prvoj polovici 20. st. u sovjetskoj Rusiji kad se, paralelno s političkim promjenama, u cijeloj Europi oformljuju i novi umjetnički pravci, a on se, mladi komunist koji vjeruje u ispravnost tog poretka, koji se za njega i borio, priključuje struji novih, osviještenih intelektualaca-umjetnika koji žele obrazovati radničku klasu i približiti joj elitističku umjetnost, uglavnom kazalište.

Naravno, započinje s kazališnom režijom gdje surađuje s poznatim avangardnim redateljem Mejerholdom u njegovom eksperimentalnom teatru i koji će ga upravo nadahnuti za vlastita promišljanja koja će prvo iskazati u svom 'kazalištu montaže', a potom i na filmu. Kazalište i film on shvaća jednako: to su instrumenti ideološke spoznaje namijenjeni radničkoj publici, s tom razlikom da je film ipak najkomercijalnija vrsta koju svi razumiju, bez obzira na klasu i obrazovanje.

Premisa velikog uma bijaše obrazovati proleterijat u svrhu političkog djelovanja, točnije prihvaćanja ispravne ideologije, a metoda koja će to najtočnije postići jest ona fantomska montaža. Montaža kako ju on poima je najviši stupanj režije, jer ona spajanjem dviju slika daje informaciju i određuje percepciju te informacije, dok je najviši stupanj same montaže asocijativna ili intelektualna montaža. To je ono kad se, primjerice, prvo prikaže kadar demonstracija, a onda sljedeći kadar utrka bikova u Pamploni, pa to znači da će demonstranti završiti poput bikova. Spomenuti sukobljeni kadrovi znači ostvaruju asocijativni niz s pojmom ili porukom, a intelektualni film, ideal kojem se treba težiti, postaje rezultat svega toga, spoj nauke i umjetnosti.

No, iako na strani režima i politički aktivan u filmovima (paranoičnom Staljinu ništa nije bilo dovoljno podobno), zbog pretjerane umjetničke ekspresije i autorstva, uspijeva snimiti samo sedam filmova, od kojih su prva tri i najbolja. To su navedeni 'Štrajk', potom utjecajno remek-djelo 'Krstarica Potemkin' (1925) i slavni 'Oktobar'.

Film 'Oktobar', iz 1928., obrađuje temu oktobarske revolucije i zamišljen je da izađe za desetogodišnjicu revolucije, što mu pak cenzura ne dopušta, prvo zbog scena s Trockim koje su morale biti izbrisane, a drugo jer film zbog stilskih izražajnih sredstva, ne nosi jaku propagandnu poruku. Izašao je tek sljedeće godine. Ta mala afera će označiti cijeli niz budućih zabrana i cenzuriranja Ejzenštejna, od toga da mu sljedeći film, za vrijeme njegovog odsustva, cenzuriraju i izdaju s promijenjenim naslovom ('Staro i novo', 1929), do toga da uopće zabrane realizaciju narednih nekoliko projekata.

Emigrirao je na tri godine u Ameriku (Hollywood ga oduševljeno dočekuje, ali i odbija), snimio film u Meksiku, 'Da živi Meksiko', čiji će snimljeni materijal zabrinuti Staljin opet na prevaru uništiti, dok se na kraju razočaran i obeshrabren nije vratio u Rusiju, prebolio živčani slom, i napokon posvetio predavanju na Moskovskoj filmskoj školi. Tek 1938. snima zvučni, peti film 'Aleksandar Nevski' na kojem surađuje s Prokofjevom i koji mu zbog tematike o ruskom princu iz 13. st. koji se uspješno bori protiv germanskih navada, spašava život uslijed rastućih tenzija pred drugi svjetski rat.

1939. dobiva i najviše sovjetsko priznanje, Lenjinov orden, a 1941. dobiva priliku ekranizirati život Ivana Groznog u tri dijela čiji prvi nastavak izlazi 1943, a za koji Ejzenštejn opet dobiva priznanje, sad Staljinov orden. Drugi nastavak,1946, zbog jasne poveznice prema Staljinu biva zabranjen (prikazan je tek 1958), dok je snimljeni materijal trećeg dijela uništen. Ejzenštejn će te godine biti hospitaliziran zbog srčanog udara i pišući memoare umrijeti u bolnici 1948.

Životni cilj i opsesija mu je bilo snimanje filma prema Marxovom Kapitalu za koji je napisao i scenarijski predložak i koji je trebao označiti potpunu i kapitalnu pobjedu njegovog 'intelektualnog filma' i teorijskih promišljanja.  I za kraj, čuvena izjava: 'Od slike ka osjećanju, od osjećanja ka ideji, takva mora biti stvaralačka linija filma'.