David Lynch

Duhoviti Balkan daje najtočniji prikaz lika i djela problematičnog karaktera: 'Za dobrim konjem se prašina diže!', ili kako je rekao Paul McCartney 'Napravite vi to ako možete!'.

Fantomski i nedokučivi, začudni i omraženi, Amerikancima avangardni redatelj postmodernističke noćne more, Europljanima s komercijalnim predstavnikom Cannesom precizno analitičan i informativan s nelagodnim suviškom vrijednosti, ako nejasan, onda nejasan iz razloga simboličkog punjenja praznih značenja; umjetnička persona istodobno precjenjivana i podcjenjivana, stalno dizana na pijedestal, pa rušena s njega, postavši integralni dio javnog mnijenja nekad oporijeg nego prema Hughu Hefneru ili Nixonu.

Srećom, ovaj duhoviti Balkan koji uvijek pogađa u samu bit misli, daje i ovaj put najtočniji prikaz lika i djela problematičnog karaktera: 'Za dobrim konjem se prašina diže!', ili kako je rekao Paul McCartney 'Napravite vi to ako možete!'. Jedan je kritičar vezano uz 'Lost Highway' ogorčeno izjavio kako je to film napravljen s dozom prezira prema publici, te kako ni poslije drugog gledanja filma nije moguće otkriti smisao. Sam Lynch će pak u jednom interviewu sebe definirati kao 'Eagle Scout Missoula Montana' i ne želeći više objašnjavati smisao i razloge svojih filmova, dodati — 'To razrješava ljude njihovog prava da shvate poruku onako kako to oni sami žele.'.

No zaista, kako reagirati na čovjeka koji se ponekad potpisuje kao Judas Booth, uporno angažira Kylea MacLachlana, Lauru Dern i Jacka Nancea (umro u neobjašnjivim okolnostima), ima fetiš na autocestu, crvene zastore, nisku frekvenciju buke, mračne i zagušljive prostore kabaretskog osvjetljenja s pripadajućom kabaretskom pjevačicom, u odsutnom momentu pušta Rammsteina, slow-motion montira scene nasilja, redovito angažira muzičare za sporedne uloge (Sting u 'Dune', 1984, Chris Isaak i David Bowie u 'Twin Peaks: Fire Walk with Me', 1992, Marilyn Manson i Henry Rollins u 'Lost Highway', 1997, Billy Ray Cyrus u 'Mullholand Dr.', 2001), konstantno se referira na sve francusko, upotrebljava san za poveznicu priče i preokreta i još k tome kad upozna Isabellu Rossellini, zadivljen njenom 'europskom ljepotom', kaže: 'Kako dobro izgledaš, kao da si kći Ingrid Bergman!'.

Doista, neoprostiv je taj nefašisoidan Lynchov pristup gledatelju (Hvala, publiko!) koji ne nameće mišljenje i ne opterećuje doživljaj viđenog svojom percepcijom, već ravnopravno angažira gledatelja u filmskom djelu i aktivira spoznajni proces otvarajući tako publici prostor vlastitih interaktivnih kreacija. O inspiraciji čija je realizacija predmet dijalektičkih onanija od distribucije 'Eraserheada' 1977, prvog dugometražnog filma na kojem je radio 5 godina i koji je jedini u njegovom vlasništvu, kaže: ' Moji filmovi uopće nisu inspirirani snovima, nego su nastali iz raznih ideja.'

Lynchovo posljednje ostvarenje 'Mulholland Drive', ocijenjeno vrlo pozitivno, nije bilo samo pobjeda nad kritikom... bio je to izravni revanš svim zamkama samog medija i vlastitog autorstva, jer se umjetnik sad smireno i neopterećeno vratio svojim leitmotivima i fetišima koji su ga uostalom i proslavili. Ovaj se film može smatrati i povratničkim.  Posebno su zanimljiva Lynchova prva ostvarenja — animirani, jednominutni 'Six Figures Getting Sick' (1967) u kojem šest figurica povraća po ekranu, dok će tri kratka - 'The Alphabet' (1968), 'The Amputee' (1974) i 'The Grandmother' (1970) - postaviti osnovne motive i karaktere koje će kasnije razrađivati dugometražno.

Tokom karijere, Lynch je privilegirao koncept koji su mnogi gledaoci i kritičari držali zbunjujućim. 'Lost Highway' je, snimljen 1997, npr. donio jedno zapanjujuće enigmatično tretiranje identiteta, osvetničkih poriva i seksualnih nagona, te je kao takav označio pad njegove popularnosti, dok je film proglašen propalim (nerazumijevanje vodi gluposti, a glupost je neuništiva). Naime, rad mu je najčešće procjenjivan u odnosu na ravnotežu između eksperimentalnih postupaka i jednostavne naracije, stoga nije slučajno da su 'Mulholland Drive', 'Twin Peaks' (1990) i 'Blue Velvet' (1986), upravo balansirajući ta dva aspekta, njegovi najbolje ocijenjeni filmovi. Začudnom režijskom spretnošću, oni apstraktni sadržaj uobličuju u jednostavnu formu, pa su pristupačniji od nadrealističkih, fantazmagoričnih radova poput spomenutih 'Lost Highway' ili 'Eraserhead'.

S druge pak strane, pojavljuju se dva potpuno netipična, čak mainstreamovska filma. Naravno, riječ je o prvom holivudskom uratku 'The Elephant Man' iz 1980. kojeg snima za Mela Brooksa i koji je nominiran za čak osam Oscara; iako ne osvaja ni jednog, donosi hordu populističke naklonosti. Drugi je nedavni 'The Straight Story' (1999) na kojeg hladnokrvni Cannes ne reagira što opet nadoknađuje sama publika.

Genijalac ne bi bio genijalac da nema genijalni promašaj. Tako Lynch ima čak dva: 'Dune' iz 1984. zbog kojih odbija Lucasovu ponudu za reržiranje Star Warsa, te nesretnu dugometražnu adaptaciju Twin Peaksa 'Fire Walk With Me' koju ni najvjerniji fanovi ne mogu probaviti. Metafora Lynchovog pristupa filmu i priči je ogoljena i banalizirana u spotu koji je režirao za Massive Attack – 'Unfinished Sympathy', a sva genijalnost i duhovitost (koja je najviši oblik ljudske spoznaje i istine) izražena u Zlatnom palmom nagrađenom 'Wild at Heart' (1990) s glumački inovativnima i pomaknutima Nicholasom Cageom i Laurom Dern.

Dakako, uz ovaj skraćeni prikaz opusa, linčovska priča nije gotova; na filmskim špicama je često potpisan i kao scenarist, glumac, skladatelj filmske glazbe, producent, te tehničar za zvučne i slikovne specijalne efekte. Kad se ne bavi filmom junak je također slikar, kipar, pisac, crtač stripova, glazbenik i, dakako, dizajner pokućstva. Sljedeći put kad budete gledali 'Izgubljenu cestu' (a zaslužuje da bude pogledana bez predrasuda, jer je tako i rađena) obratite pozornost na pokućstvo u domu Freda Madisona — sve je designed by Lynch.

A kad se sva svjetla ugase, postaje plesna zvijezda na propalim projektima ('Ronnie Rocket'), svira trombon u bendu koji svira industrial blues (prodali su do danas 179 ploča), stalni je gost na svojim web stranicama www.davidlynch.com koje je pripremao tri godine, trideset godina prakticira transcendentalnu meditaciju (Maharishi Mahesh Yoga), te ne voli ići na zabave i biti viđen.
I, ako ne razumijete 'Ziggy Stardust' i ikonu Davida Bowiea unatoč nekim očiglednim promašajima, te zašto je Lynchov najdraži bend Rammstein, zašto se drži scenarija i smatra da kompromisi ubijaju umjetnost, zašto je Nicholas Cage genijalan u 'Divlji u srcu', zašto je Laura Dern njegova omiljena glumica i zašto je reklama s glasom Olivera Mlakara smiješna, onda ne zaslužujete davati vrijednosne sudove o njegovom radu ili Nemojte linčovati linča. Za kraj još jedna balkanska: 'Razumi, pa poseri!'