Martin Scorsese

Legendarni režiser, Scorsese je najpoznatiji po urbanim kolažima o američkim Talijanima, mafiji i nasilju, te tributu omiljenom rodnom gradu, New Yorku.

Mali je Martin rođen kao drugo dijete Charlesa i Catherine (divan je detalj da su se oboje kameleonski pojavljivali u njegovim filmovima, čak je u jednom plasirao mamin tajni recept za umak od paradajza), a gdje bi nego u New Yorku i to još u četvrti Mala Italija. Od malih je nogu patio od teške astme i bio vrlo boležljiv, što se odrazilo na nemogućnost sudjelovanja u raznim dječjim igrama i sportovima (ah tužno!). Utočište je tražio, kako romantično, u filmskim dvoranama te je ubrzo postao opsjednut djelom Michaela Powella. Budući da je bio odgajan u strogom katoličkom duhu, dugo se mislio i predomišljao oko zaređivanja i svećeničkog života. Ipak (i bogu hvala!), prevagnula je strast prema filmu.

Na njujorškom filmskom sveučilištu diplomirao je 1964. a njegovi studentski filmovi za oko su zapeli producentu Rogeru Cormanu što je bio prvi hint da bi klinjo mogao uspjeti. Kritičari i gledatelji u ovom su se rijetkom slučaju složili te smatraju da je tijekom sedamdesetih i osamdesetih Scorsese definirao stanje američke moderne kinematografije, a pripisuju mu samo superlative dostojne strastvenog storytellera i vizualnog stilista.

U samim počecima, Scorsese je apsolutno povukao granicu između sebe i mainstreama, ali neizbježno je bilo da se u kasnijim djelima filmska industrija veže usko uz njega i famu njegovih filmova. Inspiraciju je pronalazio u klasičnim holivudskim uratcima, francuskom novom valu, ali i underground pokretu koji je bio vrlo snažan tokom šezdesetih. Kroz gotovo sva njegova djela protežu se motivi ulice, podzemlja, mafije i prilično gruba realnost kojom je i sam bio okružen u svom kvartu za vrijeme odrastanja. Omiljena tematika su mu heroji autsajderi, opsesija religijom, životom talijanskoameričkih mafio-gangstera te kultura nasilja općenito. Tematski je učinak pojačavao korištenjem zanimljive, neobične kamere i montaže, ali i popularnom glazbenom kulisom.

Njegov prvi dugometražni film bio je 'Tko to kuca na moja vrata?' (1969) s Harveyom Keitelom u glavnoj ulozi, s kojim će više puta surađivati i kasnije. Nakon toga prihvatio se predavanja na njujorškoj filmskoj akademiji (među učenicima mu je bio i Oliver Stone), a u tom je periodu snimio dokumentarac 'Scene s ulice' o demonstracijama studenata protiv američke vojne invazije na Kambodžu. Nakon toga zapičio je fino za Hollywood gdje je preživljavao od montaže i kažu da je tamo zaradio nadimak 'Bucher' iliti Mesar.

Pod patronatom Rogera Cormana snimio je 'Ulice Zla' (1973) čija je priča u stvari vrlo biografska, a donijet će mu širi uspjeh i otvoriti vrata prema srcu publike. Osim toga, značajan je zbog prvog pojavljivanja Roberta DeNira u njegovom filmu koji će ubrzo iskočiti kao njegova muza i centralna figura u svim mu važnijim djelima. Bila je to dobra simbioza jer jedan su drugom bili garancija za uspjeh. U sam vrh vinuše se 1976. s zaista legendarnim 'Taksistom' koji im je donio svjetski glas i priznanja (Zlatna palma u Cannesu). Priča je to o taksistu koji se malo pomaknuo, te sluđen planira ubiti predsjedničkog kandidata. Evo malog kurioziteta – sam se redatelj pojavljuje u 'Ulicama Zla' i 'Taksistu'; u prvom glumi nekog revolveraša u zadnjoj sceni dok se u drugom pojavljuje kao putnik u taksiju koji namjerava ubiti svoju ženu.

Majstor i DeNiro muza ponovno su se sastali sljedeće godine 1977. u mjuziklu 'New York, New York' za koji je establishment smatrao da baš i nije uspio, a da bi ponovno briljirali 1980. s 'Raging Bullom', rađenom prema autobiografiji boksača Jakea La Motte, koji je osvojio titulu najboljeg filma desetljeća te osam nominacija za Oscara. Sniman u crno-bijeloj tehnici zaista je pravi slatkiš za filmske sladokusce. Tijekom osamdesetih već renomirani majstor je u apsolutnom kreativnom điru i ludilu, iako nije dosegnuo prijašnje uspješnice. 1986. na veliko platno vraća se s Paulom Newmanom i 'Bojom novca' za koji Newman dobiva Oscara za glavnu mušku ulogu.

Prašinu je podigao dvije godine kasnije sa 'Posljednjim Kristovim iskušenjem' koji mu je osigurao još jednu nominaciju za zlatni kipić kao i ponovno poštovanje kritičara. Devedesetih se okrenuo malkice na drugu stranu te s još nekim eminentnim filmašima osnovao Film Foundation, društvo slično konceptu Kinoteke koje nastoji očuvati filmove u arhivima. Tijekom ovog razdoblja opet se posvećuje poznatom mafijaškom teritoriju. Režira dvije gangsterske drame 'Good Fellas' (1990) te 'Casino' (1995), obje s DeNirom u glavnoj ulozi, a opet si dopušta guštiranje u omiljenom mu gradu te snima 'Age of  Innocence' (1993). Poigravao se još s spooky trilerom 'Cape Fear' (1991) ali i s tim nespojivim spiritualnim tibetanskim pričama u 'Kundunu' 1997. godine. Iste je te godine dobio zasluženu nagradu američkog filmskog instituta za životno djelo.

Zanimljivo je da nikad nije dobio Oscara, te time uz bok stao ostalim velikanima poput Orsona Wellesa, Alfreda Hitchcocka i Stanleya Kubrika. Njegovi filmovi novijeg datuma poput 'Casina' (1995), 'Između života i smrti' (1999) te najnoviji ultra skupi 'Bande New Yorka' (2002) nisu baš najbolje prošli, ni kod gledatelja ni kod kritike. Što se njegovog osobnog života tiče, čini se da je na snove o svećeništvu ubnrzo zaboravio jer ženio se čak pet puta. Bez obzira na sve, Scorsese ostaje apsolutni must u zbirci svakog filmofila. 

Njegov posljednji naslov 'The Aviator' označen je novim oskarovskim posrtanjem. Bit će još prilika Martine...