Oliver Stone

Zasigurno se u nekom trenutku neki uzorni korisnik simpatično zapitao o uopćenom europskom okviru percepcije američkog, sredovječnog redatelja.

Zasigurno se u nekom trenutku neki uzorni korisnik, nenadanim interesom iznenađen, simpatično zapitao o uopćenom europskom okviru percepcije američkog, sredovječnog redatelja kojeg vlastiti narod etiketira kao 'enfant terrible' (ilitiga ajme jao) svog komercijalnog filma. E, pa korisniče svog najdražeg portala mili, nekorisnu dilemu, bar na informativnoj razini, rješava hladni grad Stockholm čiji Međunarodni filmski festival aktivnom pojedincu dodjeljuje Brončanog konja za životno djelo s obrazloženjem (napokon) kako je Stone 'buntovnik koji je istražujući sudbine pojedinaca u suvremenoj Americi stvarao duboko osobne i političke filmove'. I to je kraj priče.

A kad je bio jako mali…tralalala… profesori i mentori na njujorškoj filmskoj školi bijahu mu Martin Scorsese i John Cassavetes, dok je na Yaleu studirao s Georgeom W. Bushom; teoretičari će ga smjestiti u veselu družinu 'Film School Generation' koju čine redatelji diplomirani na NYU ili UCLA poput F.F. Coppole, G. Lucasa, A. Parkera, B. De Palme i ostalih sličnih. No, najbitnije iskustvo su nesumnjivo dva ordena i 15 mjeseci dobrovoljne vojne službe u Vijetnamu koja će označiti tematske i stilske smjernice buduće filmografije, a ona je imperativno političke kontekstualizacije.

Stoneova dramaturgija prije svega podrazumijeva tri motivske linije: stvarne ličnosti i događaji dramatizirani za potrebe medija, rat/revolucija/sukob političke vrste, te utjecaj/manipulacija medija na društvenu svijest građana.

Motiviran i angažiran čovjek tako snima B filmove 'Seizure' (1974) i 'The Hand' (1981) da bi tek 1986. izbacio prilično uspješnu, niskobudžetnu, političku dramu 'Salvador' inspiriranu stvarnim životom novinara Richarda Boylea (potpisuje scenarij skupa sa Stoneom, scenarij nominiran za Oscara) koja jasno nagovještava navedene elemente. Sljedeći karijerni uradak eksplicira ratnu problematiku, te je u potpunosti posvećen Vijetnamu — 'Platoon' (1986) — postiže neplanirani komercijalni uspjeh i četiri Oscara (među ostalim, za najbolji film i režiju).

U istu tematsku kategoriju spadaju i filmovi: 'Born on the Forth of July' (1989) koji je bitno označio karijeru Toma Cruisea, osvojio Oscara za najbolju režiju, te je često smatran remek djelom (bar u Americi) i najboljim filmom Stonea; 'Heaven and Earth' (1993) koji nudeći žensku perspektivu Vijetnamskog rata završava ovu trilogiju.

U međuvremenu, valjda kao odmor od iscrpljujućeg diskursa, snima četiri 'građanska' filma od kojih su dva glazbeno-popularnih motiva ('Talk Radio', 1988, 'The Doors' 1991), a dva političko-ekonomsko-urotnički ('Wall Street', 1987, 'JFK', 1991) od kojih je najviše turbulentne diskusije inicirao i danas diskutabilni 'JFK' zbog kojeg će ga Francuzi (koji su mu inače veoma naklonjeni) prozvati 'docu-menteur' ili dokumentarni lažov, sintagma koja neka ostane i dalje otvorena.

Veliki zaokret, bar u smislu ljubavnih subjekata, čini 1994. s odličnim Natural Born Killers nastalim prema Tarantinovom scenariju (čega se nezadovoljan rezultatom Tarantino javno odrekao). Sudbina filma bijaše još jednom potvrditi Stoneov status najkontroverznijeg redatelja Hollywooda prouzrokovavši proteste i demonstracije, brojne javne rasprave o nasilju i Stonea na sudu pod optužbom posredovanja i poticanja ekstremnog nasilja; čak je bio i optužen za krivnju desetak smrti uzrokovanih njegovim filmom.

Ostatak 90-ih će obilježiti 'Nixon' (1995), 'U Turn' (1997) i 'Any Given Sunday' (1999) koji prolazi nezapaženo što Stone nikad nije prebolio. Svoju voljnu političku ažurnost Stone dosljedno kanalizira u novom tisućljeću snimajući tri dokumentarca i jedan blockbuster koji je upravo na kino repertoaru. Dva se dokumentarca bave Castrom ('Comandante', 2003. i 'Looking for Fidel', 2004.), dok je preostali usredotočen na život Yassera Arafata, 'Persona Non Grata' iz 2003.

Ipak i međutim, kreativni kapacitet globalno zainteresiranog aktanta nije iscrpljen popisanim filmovima, jerbo čovjek također piše i producira. Tako je napisao scenarije za filmove: 'Midnight Express', 1978. za kojeg osvaja prvog Oscara, 'Conan the Barbarian' (1982), 'Scarface' (1983), 'Year of the Dragon' (1985), 'Evita' (1996), a producirao, između ostalog i 'The People vs. Larry Flint'.

Eto tako, ako imate kakav politički problem, obratite se Stoneu, ali nemojte mu slati scenarije, jer ga to jako ljuti. Jednako kao i flopičnost 'Alexandera' (2004).