Alejandro Amenabar

Fetiš mu je kratko pojavljivanje u vlastitim filmovima, a nadrealno, mistično i psycho su epiteti koji bez brige mogu stajati uz svaki njegov uradak.

Svoj je životni put započeo u Čileu, gdje se i rodio, no tamo baš i nije nešto dugo ostao – tek je navršio godinu dana kad se obitelj vratila u Španjolsku. Takvu odluku ima za zahvaliti svojoj majci Španjolki koja je na svojoj koži osjetila Građanski rat, pa je na prve znakove Pinochetove diktature prilično panično reagirala. Tati Čileancu nije preostalo ništa drugo nego da je slijedi.

Alejandro je odrastao u Madridu, gdje je upisao i fakultet informacijskih znanosti na Complutense de Madrid. Od rane je dobi pokazivao istančani umjetnički senzibilitet – komponirao je skladbe za gitaru, svirao klavir, pisao priče i želio postati kompozitor te ilustrator. No, ipak je odabrao film, gdje mu je probleme stvarao predmet 'Filmsko pisanje' (uzgred budi rečeno: profesor koji ga je stalno rušio prezivao se Castro), tako da je nakon brojnih padova i neuspjeha odlučio napustiti studij.

Odluka se pokazala dobrom - svoj je prvi film 'Himenoptero' (danas mu se tako zove produkcijska kuća) snimio s nepunih devetnaest godina, a da vic bude još veći – za isti je napisao scenarij i muziku, te sam obavio i redateljski i glumački posao. Slučaj je htio da strogi profesor Castro bude u krivu: Amenabar je i dan danas autor scenarija svih svojih filmova.

Poznato je da mnogo piše i u slobodno vrijeme, obožava filmove Stevena Spielberga, Jamesa Camerona i Stanleya Kubricka, a također je i strastven sakupljač soundtrackova. Od španjolskih se autora izdvaja činjenicom da ga baš i ne tangiraju nacionalne fobije i nedavna povijest; najbolji je kad za temom posegne u neke druge sfere – nadrealno, psihološko i mistično su samo neki od epiteta koji bi generalno mogli proći uz svaki njegov film. Uža mu je specijalnost provokativna naracija i iznenadni preokreti, a fetiš mu je kratko pojavljivanje u vlastitim filovima, tako da ga neki od smjelijih nazivaju Hitchcockom 21. stojeća.

Komercijalni uspjeh i priznanja u filmskim kružocima donio mu je debitantski dugometražni film 'Thesis' (1996); bio je prikazan na Berlinaleu, a u domovini je osvojio čak sedam Goya (španjolska akademska nagrada), uključujući onu za najbolji film i najbolji scenarij te najboljeg redatelja. Očekivanja nije iznevjerio ni njegov slijedeći uradak 'Abre Los Ojos' – u Španjolskoj je dugo rulao po boxofficima, a osim na Berlinaleu bio je prikazan i na Sundanceu. Svjetska distribucija tog naslova otvorila mu je vrata Hollywooda.

Naime, 2001. godine je film doživio holivudski remake pod nazivom 'Vanilla Sky' (lansirajući i Penelope Cruz, koja je glumila i u originalu, u svjetske orbite). Prvi film na engleskom jeziku – 'The Others' - snimio je te iste 2001. godine, a osim što je to učinio glatko i s nevjerojatnom lakoćom, odmah je dobio priliku raditi s trenutno jednom od najvećih glumica – Nicole Kidman.

Unatoč uspjehu u SAD-u, odmah je objavio da nema nikakve namjere živjeti u Americi niti ganjati blockbuster karijeru. Nakon tih prekooceanskih izleta, Alejandro se malo primirio te komponirao za prijatelje. Potpisuje glazbu za filmove 'La Lengua de las mariposas' redatelja Josea Luisa Cuerde te 'Nadie conoce a nadie' Matea Gila s kojim vrlo često surađuje. Godina 2004. – posljednji masterpiece 'Mar Adentro' o paralitičaru Ramonu Sampedru trese od dana kad je ugledao velika platna; osim što je u Veneciji osvojio Srebrnog lava, nominiran je za Oscara u kategoriji stranog filma, a u Španjolskoj je dobio čak 14 Goya.

Stigosmo gotovo do kraja, no prije toga ćemo sve posaftat. Naime, u nekom je intervjuu otvoreno priznao da je gay, iako ga smeta publicitet koji se zbog te činjenice posvećuje njegovoj seksualnoj orijentaciji. Potpisuje i dvije art reklame za jednu od najvećih španjolskih kompanija, 'El Corte Ingles', a u jednoj se pojavljuje i Kidmanova (koju je za to morao dugo nagovarati).