Spike Lee

Jedini redatelj za kojeg znamo da svoje poslove planira u skladu s rasporedom igranja košarkaša Knicksa. Jedan od onih glasnih i posve svojih redatelja...

Rođen na američkom jugoistoku, maleni Shelton već je u ranim danima dobio nadimak Spike. Zbog čvrste naravi majka, inače profesorica likovnog, svakako je dobro izabrala. Kontroverzan i beskompromisan redatelj Spike Lee je obilježio osamdesete i devedesete godine prošlog stoljeća podjednako svojim filmovima koliko i bukom koja se oko njega neizbježno stvarala.

Ubrzo nakon Spikeovog rođenja, obitelj Lee odselila je na sjever, u Chicago, a potom i u New York, točnije Brooklyn. Majka ga je od malena vodila po umjetničkim galerijama, muzejima i kino dvoranama, a u isto vrijeme otac, jazz skladatelj i glazbenik, prenio je sinu ljubav prema glazbi. Sve su to bili temelji iz kojih je nastao interes za film pa nikoga nije začudilo što se nakon srednje škole odlučio za Tisch school of Arts na newyorškom sveučilištu. Prvi nesporazumi i kontroverze desile su se upravo ondje. Njegov studentski film, kratkometražni naslov 'The Answer' zasmetao je profesorima zbog teme: stereotipno portretiranje afroameričkih likova. Nakon početnih poteškoća studij je uspješno savladao i to završnim radom 'Joe's Bed – Stuy Barbershop: We Cut Heads'. Otac mu je skladao glazbu, Spike je potpisao scenarij, režiju i produkciju, a sam film nagrađen je 1983. od strane Akademije u studentskoj kategoriji.

Koliko je kraj studiranja bio trijumfalan toliko je početak samostalne karijere bio u najmanju ruku problematičan. Megalomanska karakterna crta koju ni do danas nije izgubio odvela ga je u situaciju (koju je kasnije i sam priznao) da zbog prevelike ambicioznosti propusti dobru  priliku. Morao je odustati od snimanja filma 'Messenger' zbog sukoba s Glumačkom udrugom SAG jer je želio snimiti komercijalan projekt koristeći novce iz fonda namijenjenog za nezavisne, low budget produkcije. Kasnije se to posrtanje pokazalo dobrom školom: oslonio se na svoje snage i u roku od dvanaest dana snimio film od 170 000 dolara po imenu 'She's Gotta Have It'. Ishod? Komedija o ljubavnim dogodovštinama atraktivne djevojke osim 7 milijuna dolara zarade na filmskim blagajnama donijela mu je 1986. godine nagradu na Cannesu za najbolji film mladog autora; Prix de Jeunesse. Zvijezda je, dakle, rođena.

Sljedeći je naslov, 'School Daze', u potpunosti definirao Leejeve kasnije filmske preokupacije. Segregacija između svjetlih i tamih Afroamerikanaca uzburkala je duhove, ali istodobno je i pored brojnih pobornika i protivnika ubilježila solidan uspjeh na blagajnama. Ukoliko je spomenuti film i podigao prašinu, sljedeći film, 'Učini pravu stvar' iz 1989. godine uzvitlao ju je do neba. Obradivši rasnu netrepeljivost između talijanskog i afroameričkog dijela Brooklyna biva optužen za poticanje naslilja – on sam priznaje samo da je provokativan. Kao epilog film mu je nominiran i za Oscara i za Zlatni Globus. Nagrade su izostale, no ne i pozivnica za Cannes. 

Novi značajniji projekt nije se dugo morao čekati: 'Malcolm X' je došao već '92. Ne bez komplikacija. Studio Warner Brothers nakon Leejevih kritika po novinama prepušta mu projekt. Nije se slagao s početnom idejom da film snima bijelac, Norman Jewison. Vruć je krumpir dograbio i baš kao što se mogao nadati: opet kontroverze. Jedna strana ga je optuživala za tendecioznost i neobjektivnost, a druga za kod njega uvijek naglašenu volju za eksploatacijom ideja, ljudi i događaja. Film je dobio gotovo mitski status, a nije odveć spomenuti kako su njegovom budžetu doprinjeli i viđeniji ljudi (Bill Cosby, Oprah Winfrey i Michael Jordan) vrlo određene boje kože, naravno.

Period nakon 'Malcolm X-a' obilježila je najblaže rečeno stagnacija. Ukoliko ćemo vjerovati kritičarima, autorsko je dno pogodio filmom 'Girl 6' (1996). Iako sadržajno repetativan zbog slike glasnog i nepokolebljivog filmaša koju je s godinama izborio, filmovi su mu u pravilu prikupljali solidnu gledanost. 'Ljeto kad je ubijao Sam', a potom i '25. sat' vratili su ga u život, no kompliciran kakav jest opet se usosio – ovaj put s komedijskim pokušajem 'She Hate Me'. 

Suradnici ga doživljavaju kao opsesivnog radoholičara, a pored uspješne filmske karijere odmah mu uz bok ide i uspješna televizijska. Snimio je čitav niz reklamnih i glazbenih spotova, te kratkih filmova. No tu nije kraj. Strip izdavaštvo i prodaja memorabilija iz filmova također mu nisu strani. Naravno, napisao je i čitav niz knjiga o radu na svojim filmovima. Sposoban momak, nema što... Koliko god bio kontroverzan i uvijek spreman na skandal, Spike Leeju se ne može prigovoriti ništa. On je pravi primjer autora koji snima filmove iz vlastitog backgrounda i o problemima života u vlastitom kontekstu: život manjinske populacije.

Gledati na njegove filmove kao sredstvo za izražavanje osobnih političkih uvjerenja nije pogrešno: on od toga nikad ne bježi, no istovremeno i odbija da ga se proglašava glasnogovornikom svih Afroamerikanaca. Nama se to može sviđati ili ne, ali ukoliko uzmemo u obzir njegov status među poklonicima, uopće ne treba dvojiti koliko je takav pristup njima potreban; i na kraju koliko je Spike Lee bitan u novijoj (afro)američkoj filmskoj povijesti.