Jacques Tati

Baloner, lula, kišobran – gospodin Hulot, Jaques Tati ili Običan čovjek? Ne, nego legendarni čičica s najboljim gegovima na svijetu.

Jaques Tatischeff rođen je 9. listopada 1907. u ruskoj aristokratsko-disidentskoj obitelji; djed mu je bio grof i vojni ataše u Parizu, a baka pripadnica onodobne pariške elite. Disidentski dio priče vezan je uz slijedeće obiteljsko pokoljenje – djedova ruska strana bila je prilično kivna što je mladi grof Rusiji okrenuo leđa, a išli su toliko daleko da su Jacquesovog djeda dali ubiti a oca su mu pokušali oteti. Unatoč tragičnoj obiteljskoj prošlosti, Jacques je bio sretno dijete – djetinjstvo su mu obilježili česti boravci na moru te igre sa starijom sestrom Nathalie.

Plemićki korijeni ga nisu smetali već su uz apsurdnost života i spokoj visoke klase bili glavni izvor njegove inspiracije. Od najranije se dobi volio pretvarati da je netko drugi, a posebno ga je zabavljala imitacija glasova i gegova pred ogledalom, a legenda kaže da je posebno volio vježbati pred djecom i životinjama. Kao mladić je igrao ragbi, no postoje podaci da je Tati na treninzima više brusio svoje komičarske sposobnosti i zabavljao ekipu nego briljirao na terenu. Sam je kasnije izjavio da su ga njegovi suigrači posebno poticali da se posveti onome što radi najbolje – zabavljanju drugih.

Nakon ovih sportskih poduhvata početkom tridesetih kreira 'Sport Muet' (Nijemi sport), predstavu kojom kreće na turneju te se predstavlja javnosti. Potaknut američkim burleskama odlučuje snimati shortove ne bi li nasmijao ljude, da bi se postupno okrenuo pisanju scenarija i režiji, ostajući uvijek dosljedan djetetu u sebi. Ukupno je snimio šest shortova, počevši s komičnim filmom o ragbiju 'Un Demande Une Brute' (1934) za koji je i sam kasnije govorio da je loš, te nastavljajući s 'Gai Dimanche' (1935) i 'Soigne ton Gauche' (1936.) – još jedan film o sportskim razočaranjima. U tim je shortovima ustvari otkrio da u sebi nosi nekoliko komičnih likova koji su interesantni publici.

Njegovi su malobrojni dugometražni filmovi (u povijest je ušao sa njih devet!) u širem smislu određene paralele s paradoksom modernog načina života, ispričane kroz gegove i mimiku s minimalnom upotrebom riječi, dok je posebna pažnja posvećena zvuku koji podvlači koreografiranu akciju. Nositelj radnje gotovo svih njegovih filmova je gospodin Hulot (kojeg je, naravski, glumio on sam), a omiljena mu je tematika naše robovanje tehnologiji, raznim tehničkim pomagalima te modernizaciji, očita već u njegovom prvom dugom metru 'Jour de Fete' (1949) gdje je glumio poštara opsjednutog modernizacijom svog prilično jednostavnog posla (ustvari je riječ o nastavku njegovog sjajnog shorta iz 1949. 'L Ecole Des Facteurs' za koji je dobio nagradu).

Četiri je godine kasnije javnosti predstavio gorespomenutog  Običnog čovjeka Hulota obučenog u baloner – 'Les Vacances de M. Hulot' je u trenutku postao internacionalni hit i Tatijev alter ego, te mu osigurao prvu nominaciju za Oscar u kategoriji scenarija. Osim genijalnih glumačkih sposobnosti, zapamćen je ostao po detaljnom mizanscenu svih svojih filmova te poigravanju s arhitekturom, ali i kao vrlo plemenit stručnjak koji je u svakom filmu nastojao dati dovoljno prostora svima iz glumačke postave (trudio se da Hulot bude po strani, nešto poput duha).

Definitivno se etablirao filmom 'Mon Oncle' (1958), svojim prvim obojenim uratkom koji mu je, osim Oscara, donio i specijalna priznanja žirija festivala u Cannesu, no Tati se u tom trenutku tek zalaufao i zagrizao u basnoslovno skup projekt 'Playtime' (1967) na kojem je radio nekoliko godina, posuđujući novac od prijatelja i trošeći majčino nasljedtstvo. Troškovi za 'Playtime' procijenjeni su na cifre između pet i dvanaest milijuna franaka, a cijeli je projekt zamalo pao u vodu kada je Tati gotovo dovršio izgradnju minijaturnog grada Tativillea, a vjetar srušio mnogobrojne konstrukcije uzrokujući milijunsku štetu.

Ipak, nužno je napomenuti da je stotinjak radnika u njegovom rodnom kraju, Illeu-de- France gradilo filmski gradić Tativille pet mjeseci, cijelo je zdanje bilo napravljeno u modernim materijalima – čeliku, staklu i plastici, prepuno dizala i inovativnih rješenja. Ogromne staklene površine zahtijevale su posebne kutove snimanja (jer se inače stvarala multipla slika) što je još više otežavalo posao. Tati je film na kraju završio, no unatoč hvalospjevima kritičara, gledanost ipak nije opravdala njegovo snimanje i financijska ulaganja.

Možda je upravo to razlog da je Tati do kraja života snimio samo dva manja filma – 'Traffic' (1972) gdje je glavni lik ponovno Hulot te 'Parade' (1974) koji je svojevrsni kvazi-dokumentarac o francuskom cabaretu. Vjerojatno će vas iznenaditi slijedeća informacija – komičar koji s punim pravom može stati Buster Keatonu i Charlieu Chaplinu uz rame, je svoj obol dao i jugoslavenskom filmu – naime, imao je mali cameo u mini serijalu 'Obraz uz obraz' (1972) redatelja Zdravka Sotre, s Milenom Dravić i Draganom Nikolićem u glavnim ulogama.

Spomenimo na kraju nekoliko detalja o njegovom privatnom životu – 1944. oženio se s Michelline Winter, s kojom je imao dvoje djece, a u ljubavi je s njom ostao do kraja života, točnije 5. studenog 1982. kad je umro od upale pluća.

Ako smo vas zaintrigirali, brdo slika i detalja ima na njegovom siteu, Tativilleu!