Jacques-Yves Cousteau

Poslije Verneovog kapetana Nema, Jacques-Yves Cousteau je za života zasigurno bio najpoznatiji stanovnik podmorja na svijetu. A nasljednika nema na vidiku.

Jacques-Yves Cousteau je rođen u selu neveselom pod imenom St. Andre-de-Cubzac. Veći dio svog života je posvetio istraživanju svjetskih oceana i očuvanju života u njima. U more se zaljubio za vrijeme srednje pomorske škole koju je završio u Brestu, a istraživanje podmorja započeo je dok je u francuskoj mornarici služio kao časnik zadužen za oružje.

U jeku rata (bio je član Pokreta otpora), 1943. godine je zajedno s inženjerom Emileom Gagnanom usavršio 'aqualung' (vodena pluća), cilindar komprimiranog zraka koji je pomoću cijevi s ventilom za regulaciju tlaka bio povezan s maskom na licu čovjeka, što je omogućavalo boravak pod vodom u trajanju od nekoliko sati. To je bio ključni alat (uz legendarnu podmornicu Calypso) koji je omogućio Jacquesu da snima, a nama da uživamo u njegovim filmovima. Iste godine nastao je njegov prvi film - 'Par dix-huit mètres de fond'.

Uslijedili su filmovi 'Épaves' (1945) i 'Paysages du silence' (1947), da bi dvije godine kasnije počeo više snimati, najviše stanovnike mora ('Les Phoques du Rio d'Oro', 'Dauphins et crétacés', 'Autour d'un récif'). Tijekom prve polovice pedesetih i dalje je produktivan – nastaju filmovi 'Une sortie du Rubis', 'Carnet de plongée', 'La Mer rouge' i 'Un musée dans la mer'. Naravno, riječ je o kratkim dokumentarcima.

A onda je za njega čuo cijeli svijet – 1956. godine je nagrađen u Cannesu, a potom je dobio i Oscara za najbolji dokumentarac, 'Le Monde du silence' (Svijet tišine). Doc je to baziran na njegovom istoimenom bestseleru, kojeg je korežirao zajedno s Louisom Malleom. Bio je do Malleov debi – sasvim logično s obzirom da ga je Jacques uposlio čim je završio filmsku školu. Među najzanimljivije trenutke filma zasigurno spadaju napad morskog psa na lešinu kita, te snimke potopljenog broda. Malle, koji je snimio većinu fascinantnog materijala, nakon ovog se filma okrenuo staroj mudrosti 'hvali more drž' se kraja', te je počevši snimati isključivo na kopnu.

Na drugu zlatnu palmu Cousteau nije morao dugo čekati – dobio ga je kao producent (redatelj je Edmond Séchan) za kratki film 'Histoire d'un poisson rouge' (Zlatna ribica) iz 1959. godine, koji se i danas smatra jednim od najboljih u žanru. Priča je to (bez riječi) o dječaku koji kupuje zlatnu ribicu, stavlja je u staklenu kuglu i bezbrižno ostavlja na otvorenom prozoru. Nakon nekog vremena stiže susjedova maca, riba zna da se nešto sprema i postaje nervozna. Riba iskače, maca je ustima hvata i vraća u vodu, kad se uto na vratima pojavi dječak. Zašto vam ovo pričamo? Jer je Cousteau nekako uspio nagovoriti prave životinje da sve to učine.

Trećeg Oscara (od tri nominacije) dobio je za doc 'Le Monde sans soleil' (Svijet bez sunca) 1964. godine. Većina ovog fascinantnog doca snimana je s 'iz ruku' ronioca, dok je za snimke iz dubina posebno zaslužan i posebno dizajniran batiskaf, kojega je osmislila obitelj Cousteau.

Njegovo šezdesetogodišnje putovanje svjetskim morima bilo je više od avanture. 1972. je posjetio Antarktiku i po prvi puta televizijskoj publici pokazao ljepotu ledenih podmorskih skupltura. 'Ne mogu objasniti zbog čega volim more.' – rekao je u jednom intervjuu. 'To je fizička stvar... Kad ronite, počnete se osjećati kao da ste anđeo. To je oslobođenje od težine.'

Osim snimanja filmova, 'oceanografski tehničar' (kako je sam sebe nazivao) je i pisao knjige na istu temu, od kojih je najpoznatiji serijal 'Undersea Discoveries of Jacques-Yves Cousteau', po kojem je snimljena i TV serija. A osim mora, istraživao je i rijeke i prašume Amazone, koje je posjetio 1985. Amazona je dovoljno velika i duboka, pa je Calypso mogao ploviti uzvodno, kako bi poslužio kao baza ja Jacquesa i njegove ronioce. Tom je prilikom posjetio i Indijance u velikom rudniku zlata Serra Pelada.

Nabrajanje svih uradaka nema smisla, pa ćemo spomenuti seriju 'The Cousteau Odyssey' (1977), 'Du grand large aux Grands Lacs' (St. Lawrence: Stairway to the Sea; 1982), 'Les Pieges de la mer' (Cries from the Deep, 1982.) i posljednji film 'Cousteau: Alaska: Outrage at Valdez' (1989). Nakon smrti svoje 27 godina mlađe žene Simone (umrla 1. prosinca 1990), koja mu je podarila dva sina, više nije snimao.

Čovjek koji nas je upoznao s dubinama oceana dok smo bili zavaljeni u fotelje je umro od srčanog udara 25. srpnja 1997, u dobi od 87 godina. I pridružio se svijetu tišine.