Robert Bresson

Što je više život ono što jest – jednostavan, običan i bez spominjanja riječi Bog – ja sve više i više u njemu vidim božju prisutnost.

Robert Bresson se tijekom četrdesetak godina svog stvaralaštva etablirao kao, u najmanju ruku, prilično beskompromisan umjetnik koji nastoji precizno slijediti svoje vizije, ne popuštajući komercijalnim pritiscima ni tuđim idejama o tome što bi film trebao biti. Poznati se minimalist rodio u centralnoj Francuskoj (točna godina njegova rođenja još je uvijek stvar rasprave), a nakon studija književnosti i filozofije u Parizu se počinje baviti slikarstvom.

Ipak, s filmom počinje blago koketirati već 1934. te snima 'Les Affaires publiques', satirični short za koji se do osamdesetih godina dvadesetog stoljeća mislilo da je izgubljen. Rana iskustva sa slikarstvom na njega će imati utjecaj cijeloga života, ali samo kroz filmove (kroz četrdeset ih je godina snimio tek trinaest) jer ga je u slikanju spriječio nadolazeći II. svjetski rat. Svoj je drugi film 'Les Anges du peche' (1943) koji govori o ljubavi jedne opatice posve neplanirano snimio nakon razgovora sa svećenikom koji mu je predložio da napravi film o redovnicama u Bethanyu. Sudbina je bacila svoje kocke i bilo je jasno da je za njega namijenila redateljsku palicu.

Zadubljeni gledatelj u njegovim djelima pronalazi tri bitne motivacije – već spomenute umjetničke izlete, katolicizam (posebno francuski red jansenizam) i činjenicu da je bio zarobljen u ratu (18 mjeseci bio u njemačkom zarobljeništvu). Ove su tri komponente snažno prisutne u njegovoj tematici – slobodnu volju često suprotstavlja determinizmu, često koristi zatvor kao motiv, dok su mu kadrovi iznimno precizni. 1945. snima film 'Les Dames du Bois de Bologne' o ženi koja se osvećuje grubom ljubavniku, adaptaciju Diderotova romana, ali doživljava prilično velik neuspjeh kod publike.

Internacionalni uspjeh i Grand Prix u Veneciji mu donosi film 'Journal d'un cure de campagne' (1950) koji je ponovno vezan uz njegovu najveću inspiraciju, katoličku crkvu. Mnogi remek-djelom smatraju njegov film 'Un Condamne a Mort C'est Eshappe' koji je snimio 1956, posebno zbog majstorskog kreiranja tjeskobnog stanja i postupanja s glumcima (uvodi neke novosti po kojima će kasnije biti prepoznatljiv).

Na Bressonovo su stvaralaštvo posebno utjecali i pisci, posebice Dostojevski nakon čijih je djela snimio čak tri filma – 'Pickpocket' (prema 'Zločinu i kazni'), 'Au Hasard, Balthazar' (inspiriran 'Idiotom') te 'Quatre Nuits d'un Reveur' (prema 'Bijelim noćima'). Najkontroverznije mu je ostvarenje 'Mouchette' (1967), priča o 14-godišnjoj djevojci koja se nakon brutalnog silovanja ubija. Film je bio zabranjen u nekoliko država zbog opasnosti da mlade potakne na samoubojstvo, dok mu prvi film u boji 'Un Femme Douce' (1969) također koristi elemente ubojstva.

Pronjuškajmo malo po njegovom stilu. Ono što ga apsolutno razdvaja od ostatka redateljskog svijeta i stavlja na mjesto jednog od najinventivnijih sineasta je činjenica da je želio snimati, kako je to sam rekao, 'realne stvari' onakve kakve jesu, bez zadiranja u veze koje već postoje. Da bi to postigao, u svojim je djelima minimalno koristio glazbu, pojednostavio je dijaloge izbjegavajući složene zaplete i izbacio upotrebu ekspresivnih kutova kamere (taj se asketski stilski pristup naziva le cinematographe).

Koliko je originalan (i osobenjak) bio potkrepljuje i činjenica da nije koristio popularne glumce nego naturščike dok je ljude u svojim filmovima nazivao 'modelima', zahtijevajući od njih automatizam govora i pokreta. Naime, Bresson je smatrao da je gluma legitimna samo za kazališta, dok u filmu predstavlja deformaciju realiteta i pretjeranu pojednostavljenost humanosti. Spomenut ćemo još i način na koji Bresson u svojim filmovima koristi zvuk – zvučna kulisa, naime, kod njega ima ulogu eliminatora distrakcije, a on je sam izjavio da je u svakoj situaciji gdje je sliku mogao zamijeniti 'bukom', to i činio ne bi li gledateljima ostavio veći prostor za imaginaciju.

Zvuk je isto tako jedan od najvažnijih izvora njegove narativne štedljivosti – on nikad nije istu sliku prikazivao dva puta, već bi je često zamjenjivao i time dobivao na dubini tematike. Sad kad smo barem mrvu razotkrili značenje riječi 'bressonijanizam', zasigurno nećete ostati iznenađeni činjenicom da je ovaj filmski velikan snažno utjecao na mnoge filmaše uključujući Paula Schradera, Alaina Cavaliera, Mauricea Pialata, a kao uzoritog ga često ističe i domaći nam Matanić. Bresson je umro 18. prosinca 1999. u dubokoj starosti.