John Cassavetes

Ljupko mu sunarodnjaci tepaju 'Duhovni oče nezavisnog filma našeg!', na što on pristojno oboli od ciroze jetre i u svojoj tek 60-oj godini umre.

Ovaj punokrvni Grk, sin grčkih useljenika (koga drugog?), rođeni Newyorker, pošteno i znakovito je odgojen u grčkoj tradiciji nacionalne antičke umjetnosti i filozofije, odnosno otac intelektualac mu čitaše Aristotela, Platona, Sofokla, Aristofana i mnoge druge, i to na izvornom jeziku. Kao takav 1950. diplomira na American Academy of Dramatic Arts, a 1954. se ženi glumicom Genom Rowlands, protagonisticom glavnine svojih filmova. Kao takav, opet, ne mogaše drugačije nego što je. A ono što je jest prva premisa Cassavetesovog opusa koja nalazi da je 'življeno iskustvo jednako artificijelno i konvencionalno kao i dramska izvedba.'

Slijedom te teze nezavisni redatelj definira temelje svog stvaralaštva; za početak cijela je njegova vjerna ekipa sastavljena mahom od ljudi s kojima se on i privatno družio. Glumca je cijenio iznad svega i posvećivao mu najviše pozornosti, no ne na tradicionalan način rada s glumcem preko bezbrojnih karakterizacija lika, objašnjavanja, ponavljanja, 'voršpilanja' i sličnih metoda. Upravo suprotno, njegova tajna bijaše napustiti klasičnu redateljsku uputu glumčevoj izvedbi, ne reći ništa. On daje apsolutnu slobodu individualnog tumačenja lika, potiče istraživanje i glumački razvoj. Često glumac uopće ne bi dobio gotov dijalog, više razrađene smjernice koje ga trebaju dovesti u određeno psihološko stanje, e ne bi li on potom točno i iz trenutno proživljenog odreagirao.

Sam fabularni tok je Cassavetes uvijek podređivao nesmetanom razvoju lika, dok su, s druge strane, repeticije bile nebrojene (skoro kao Kubrickove, ali iz drugih razloga). Ovaj čovjek je neopterećeno trošio vrpcu čekajući onaj dirljivi trenutak glumčevog samootkrivenja. I zato su ga glumci obožavali i bili mu vjerni do smrti, iako su često izjavljivali da su imali osjećaj kao da on ne zna što hoće i zato ništa ne govori.

Ipak, treba biti oprezan s poimanjem ove improvizacije, ona je bila način rada s glumcem, ali ne i cjelokupnog snimanja; Cassavetes je imao itekako razrađen i precizan scenarij (on davaše slobodu interpretacije, a ne konstrukcije lika), a pravi razlog nebrojenih repeticija i snimanja iste scene iz raznih kutova i planova, leži u montaži.

I u ovom polju je imao osebujan pristup koji je ukupni rad na filmu rezimirao u 50:1 kao omjer snimljenog i montiranog materijala (pet puta veći omjer od uobičajenog). Međutim, to mu je omogućavalo da naknadno mijenja tijek radnje, poigrava se odnosima među likovima, emocionalnim nijansama i značenjem prizora. Takva montaža bi često trajala i do dvije, tri godine, a kako je bio radoholičar i patio od nesanice (pet sati sna mu bilo dovoljno), za stolom bi proveo iscrpljujuće mnogo vremena. Ali ne uvijek sam — imao je jedan simpatičan običaj pozivati glumce i prijatelje za montažni stol, dati im materijal i zamoliti ih da montiraju neku scenu, dok bi on radio na nekoj drugoj.    

Zbog svega navedenog Cassavetesa još časte i kao pionira američkog filma veritè, odnosno verističkog filma ilitiga filma istine. Njegov režijski stil označava dokumentaristički pristup snimanju (par desetljeća prije Dogme 95): snimanje u kontinuitetu, kamera iz ruke, narušavanje simetrije kompozicije, neusklađenost fokusa i osvjetljenja, za priču nevažni zoomovi, vožnje i krupnjaci, te zrnata fotografija.

Uvodno naporno ljeto 1985. nije spomenuto slučajno — tad je, naime, snimljen 'Big Trouble', film u koji je on ušao na pola produkcije i s kojim je bio jako nezadovoljan, te se, smatrajući ga katastrofalno lošim, sramio svog potpisa. Ironično, taj se film navodi kao njegov posljednji.

Prvi film snimiše 1959. – 'Shadows', s $ 20 000 skrpanog budžeta, u grubom dokumentarnom stilu. Film je udario temelje i izvršio presudan utjecaj na razvoj američke nezavisne kinematografije, a 1960. osvojio nagradu kritike na Venecijanskom festivalu. Sljedeći nezavisni film će snimiti tek 1968. (kultni 'Faces'), dok kroz osam godina između, radi dva neuspjeha, jedan za Paramount ('Too Late Blues', 1962.),a jedan za Stanleya Kramera i United Artists ('A Child Is Waiting', 1963.). Razočaran suradnjom s velikim kućama, postaje odlučan preuzeti potpunu artističku kontrolu nad svojim djelom. Tako će spomenuti 'Faces' označiti povratak njegovom stilu veritè, osvojiti pet nagrada u Veneciji, te dvije Oscar nominacije.

Sljedeća dva desetljeća niže uspjehe, radeći s malim kućama ili samostalno: 'Husbands' (1970, za Columbiu), 'Minnie and Moskowitz' (Universal, 1971), 'Gloria' (Columbia, 1980), te 'Love Streams' (Cannon, 1984) za kojeg osvaja Zlatnog medvjeda.

Samostalno producira 'The Killing of a Chinese Bookie' (1976/78), 'Opening Night'(1978),' i napokon, po mnogima njegov najbolji 'A Woman Under the Influence' (1974). koji mu nosi treću Oscar nominaciju.

Što se tiče tema, one su uvijek psihološkog karaktera (međurasna problematika, bračna nevjera, žensko ludilo, gluma, obožavatelji, ubojstvo…), međutim ovako izdvojene doimaju se kao opća mjesta filmskih tema, a u slučaju Cassavetesa mogu biti sve, samo to ne, jer bitna je izvedba, zar ne?

Ukupna suma autorskog filmskog djela iznosi četrnaest filmova, od kojih je sigurna većina vječnih remek-djela, nekoliko ih se odrekao, dok ostali potvrđuju Cassavetesov status jednog od najutjecajnih filmaša ikad.  No, Cassavetes, kao što već spomenuto, nije samo znameniti redatelj, već i dragi glumac, koji karijeru započinje upravo glumačkim iskustvom ('Rosmaryina beba', '12 žigosanih'…) i zapravo cijeli svoj život provodi kroz dva kolosijeka: glumački i redateljski, načinom gdje glumački honorari omogućuju financiranje autorskih, režijskih projekata.

Isti uzorak danas slijedi njegov sin — Nick Cassavetes. Pa, vrijeme će pokazati koje je gene naslijedio.