Jim Carrey

Svi oni koji su Carreya smatrali iritantnim, nakon uloge u 'Eternal Sunshine of the Spotless Mind' ostadoše bez teksta. Carrey tek dolazi u najbolje godine.

Jim Carrey se rodio kao četvrto, najmlađe dijete u siromašnoj obitelji računovođe Percya i žene mu Kathleen. Oštroumnost i duhovitost je naslijedio od oca koji je u mladim danima svirao saksofon, da bi zbog ženinih čestih pobolijevanja, kronične depresije i stalnih novčanih teškoća bio prisiljen na tzv. ozbiljan posao. Porodica baš i nije bila skladna, a osim od razmirica, obitelj je često patila i od neimaštine. Jim se od malih nogu, ne bi li dobio dovoljno pažnje, razvio u izrazitog ekstroverta, stalno tražeći publiku i načine da ublaži frustrativnu atmosferu u obitelji.

Već kao dječak studira tv showove, imitira zvijezde (ali i svog djeda alkoholičra) i u podrumu kuće priređuje zabave za cijelu obitelj. U osnovnoj je školi bio toliko nemiran, da su mu učitelji gotovo svakog dana ostavljali 10-ak minuta za ispucavanje pri kraju nastave, gdje bi on redovito nasmijavao ostale učenike. Već je u desetoj godini pokušao objaviti knjigu pjesama, a svoj je životopis čak i poslao producentima Carol Burnett Showa. U petnaestoj je svoje zabavljačke sposobnosti po prvi puta iskoristio izvan užeg obiteljskog kruga i škole, a unatoč prvim promašajima počinje nastupati u klubu Yuk Yuk, famoznom komičarskom mjestu u Torontu, dok je školu zauvijek napustio kao šesnaestogodišnjak.

Live actovi (najčešće imitira Henrya Fondu, Michaela Landona, Gandhija i Elvisa) su od najranijih dana bili njegov cup of tea, tako da turneje po klubovima nastavlja do svoje devetnaeste kada pakira torbe i seli u Los Angeles. Ubrzo dobiva redoviti posao u Comedy Store klubu gdje ga zamjećuje Rodney Dangerfield koji mu osigurava turneje i nastupe s komičarima veteranima. Iako ih je željno očekivao, filmske ponude nisu stizale, tako da je svoja početna iskustva stekao u različitim filmovima kanadske produkcije, a prvijencem mu se smatra film 'Introducing… Janet' (1981) gdje se Carrey pojavljuje samo na kratko.

Već nestrpljivom i sve ambicioznijem Carreyu vrata su se konačno odškrinula 1984. kada je dobio glavnu ulogu u 'Dippy Duck Showu', da bi ga tih burnih osamdesetih dopale još neke sporedne uloge. Prije nego što krenemo nabrajati filmove koji su mu danas definitivni trademark, nužno se dotaknuti njegovog stila. Koliko vam je god (ne)profinjen filmski ukus, stav o Carreyu, kladimo se, imate. Ili ga volite, ili mrzite, ili pak vas neke njegove uloge posebno živciraju.

Elastično, gotovo guma-like tijelo, ogromni zubi (koji su, ako ih pogledate bolje ili pak u situaciji kad je Carrey miran, ustvari o.k.), gimnastičarski zahvati u velikoj većini uloga tijekom devedesetih, tupasti pogled i još tulavije šiške, iritantan smijeh i relativno besmislen outfit najbolje bi dočarali Carreyeve uloge u filmovima tipa 'Ace Ventura: Pet Detective' (1994), 'The Mask' (1994) i 'Dumb and Dumber' (1994). Iako ove i slične njegove uratke ne bismo mogli nazvati najinteligentnijim, nego više populističkim, jedno je sigurno, do kraja 1994. Carrey je po filmu dobivao sedam do deset milijuna dolara (dani siromaštva bili su svjetlosnim godinama iza njega), a također je raskrčio put za proboj ostalih komičara koje danas zovemo Frat Packom (njegov film 'Cable Guy' u Stillerovoj režiji se smatra njihovim začetkom).

Svoje je manične fizičke sposobnosti još jednom iskoristio u ulozi Riddlera u filmu 'Batman Forever' (1995), kao i u nastavcima uspješnica 'Mask 2' i 'Ace Ventura: When Nature Calls'. U tom su ga razdoblju posebno hvalili Francuzi, uspoređujući ga s Busterom Keatonom i nazivajući ga sinom Jerrya Lewisa i novim Tatijem. No, kritičari i publika su se pomalo zasitili Carreyevih već viđenih fora, te su ga naprosto prisilili na razmatranje karijere i izbora uloga. Novi je teritorij dramatskih, tzv. ozbiljnih uloga počeo bojažljivo istraživati odličnim i inovativnim 'The Truman's Show' (1998), da bi kameleonskom preobrazbom u Andya Kaufmana u 'Man on the Moon' (1999) bacio rukavicu svima koji su sumnjali u njegove glumačke potencijale ili ga smatrali glupavim komičarem, dajući im tek polovicu svojih mogućnosti na uvid.

U tom razdoblju do izražaja dolazi sva njegova genijalnost i labilnost, pa je tako poznato da je čak nekoliko mjeseci živio kao Kaufman, u potpunosti preuzevši njegov identitet i navike. Ako ćemo suditi prema njegovoj ambicioznosti, dramske će mu uloge u budućnosti postati više pravilo nego iznimka. Naime, nakon genijalne uloge i kritika koje su popratile film 'Eternal Sunshine of the Spotless Mind' (2004), možemo ustvrditi da je Carrey napravio definitivni zaokret karijere. Ne sumnjamo da će i dalje ostati vjeran komediji, no prije će to biti nešto stilizirano s genijalnim dizajnom tipa 'How the Grinch Stole Christmas' (2000) ili 'Lemony Snicket's A Series of Unafortunate Events' (2004). Ipak je sad već velik :)

Što se njegovog privatnog života tiče, poznato je da je i sklon depresijama, a tome nisu pogodovala ni dva razvoda – najprije od Melisse Wormer s kojom ima kćer, pa potom i od glumica Lauren Holly i Renee Zellweger.