Akira Kurosawa

'Snimam filmove da bih otkrio zašto ljudi ne mogu biti sretni i zašto ne mogu biti sretni zajedno.'

U Japanu smatran manje japanskim redateljem od drugih klasičnih filmaša, cijenjen također manje doma nego u inozemstvu kojeg, paradoksalno, upravo on upoznaje s kulturom Japana.

Upoznavanje se dogodilo 1951. s Rašomonom koji osvaja venecijanskog Zlatnog lava i posebnog Oscara za najbolji strani film, a Japan biva prva država u regiji koja se kinematografski, u velikom stilu, predstavlja svjetskoj publici. U skladu s dvostrukim poljem recepcije svog rada, domaćim i stranim, dobiva i dva nadimka: Zapad ga je prozvao 'Shakespeareom suvremenog filma', a Japan 'Imperatorom' ili Tenno; prvi misle na njegov majstorski opus, a drugi na danas legendarne svojeglavost i perfekcionizam.

Producenti su tako izluđivali zbog ogromne količine novca koji je trošio snimajući nezapamćeno dugo. Bio je u stanju cijeli dan, sa spremnom ekipom i postavljenim setom (a znamo koliko košta minuta snimanja), čekati glumca, statista, sunce – nebitno, da se pojavi u kadru točno onako kako si on je zamislio.

Nevjerojatno strpljiv i uporan čovjek, šteta što i ostali oko njega nisu bili takvi. Ti ostali su producenti, studiji, svi koji financiraju, odnosno proizvode film — naime, unatoč velikom uspjehu koji je zarana ostvario, nije imao nimalo lagodan život/karijeru, jer se za svaki film, neovisno o uspjehu prethodnog i svim međunarodnim lovorikama, morao svojski namučiti i žrtvovati. Njemu je de facto svaki film snimljen u Japanu, u smislu priprema, cjenkanja oko novca i opće nevjere u uspjeh, bio kao debitantski. Srećom, izvući će ga ruski i američki prijatelji opčinjeni njegovim radom — prvenstveno, Coppola i Lucas.

Druga stvar zbog koje su japanski producenti bili toliko puni nepovjerenja je Kurosawina reakciona umjetnička priroda koja ga je učinila istinskim revolucionarom filma i eksperimentatorom. Jedina uistinu stalna linija opusa mu je upravo eksperiment, svako novo djelo mora otvarati nešto novo, mora pokazati svoj razvoj. Umjetnik je jedino umjetnik kad napreduje.

Iako bi čitatelj sad možda pomislio da je Kurosawa bar na nekoj razini zamjerao svojoj domovini što ga ne uvažava, Japanci jednostavno nisu narod koji se okreće od svojih i utjehu traži u kozmopolitstvu; čak i kad je radio vani, jer doma nije imao sredstava, čak i kad je u velikoj nestašici bio prisiljen glumiti u reklamama, pripremajući se za novi film i kalkulirajući podmirivanje troškova, uvijek je na umu imao japanskog gledatelja: 'Ako djelo ne može imati značaj japanskoj publici, onda ja, kao japanski redatelj, jednostavno nisam zainteresiran'.

Jedino o čemu je razmišljao bili su filmovi, ipak priča o Kurosawi nije priča o dječaku koji se iskrada iz škole u kino gdje upija sve što platno nudi, znajući već tada, redatelj će postati. Baš suprotno, filmom se bavi slučajno i neplanirano. Kao dijete mašta o slikarstvu, što i studira. Upija književnost, posebno rusku i anglosaksonsku. Uzor mu je stariji brat buntovnik, filmski zaljubljenik i šaptač u nijemim filmovima, koji zbog problema s autoritetom, iako nadaren, biva izbačen iz školskog sustava. Neprilagođen i hipersenzibilan kasnije će, s 27, počiniti samoubojstvo što na mladom Akiri ostavlja duboku traumu, zbog koje će 1971, kad zapadne u krizu, i sam pokušati isto. Kasnije će izjavljivati da je pokušaj samoubojstva jedina nečasna i sramotna radnja u njegovom životu.

Od slikarstva Kurosawa odustaje rekavši da nikad nije uspio pronaći svoj stil. Na film stiže 1930. javivši se na oglas za asistenta redatelja u studiju koji će postati uspješni Toho. Posao dobiva, a od 1936. radi s Kajirom Yamamotom, svojim prvim filmskim učiteljem koji ga uvodi u tajne pisanja scenarija i dopušta mu samostalno režiranje mnogih sekvenci. Kao asistent je također montirao i bio urednik zvuka, znanje koje je presudno utjecalo na njegovu odluku da se i sam okuša u režiji.

1943. debitira s perspektivnom i nadahnutom 'Sagom o džudu' ('Sugata sansiro' / 'Judo Saga') kojoj će 1945., pod utjecajem japanske militarističke politike, snimiti i nastavak ('Zogu Sugata Sanshiro' / 'Judo Saga Part II'). Redatelj će učiniti još samo jedan ustupak u svojoj beskompromisnoj karijeri: 1944. snima naručeni 'Najljepši trenutak života' ('Ichiban Uchukushiku' / 'The Most Beautiful'), film za podizanje morala ratom i strateškim odlukama unesrećenoj državi. Ipak će i u ovom filmu uspjeti realizirati svoju poetiku, a u sva tri filma koja kasnije nerado spominje, pokazati omiljene tehnike izlaganja: slow motion (utjecaj za Sama Peckinpaha), zavidnu upotrebu tempa kojem često mijenja tok u istom kadru, te nekoliko usporednih radnji, savršeno izmanipuliranih, opet kroz jedan jedini kadar.

Kasnije se, pod utjecajem omiljenog Ejzenštejna, rado igra s montažnim sponama – brzim, oštrim rezovima (Goddard) i pretapanjima (tko ne?).

1948. autor, po vlastitom priznanju, napokon otkriva sebe: nastaje njegovo prvo remek djelo, ekspresivni 'Pijani anđeo' ('Yoidore tenshi' / 'Drunken Angel') u kojem započinje 15 filmova plodnu suradnju s odličnim glumcem i ratnim snimateljem Toshirom Mifuneom kojeg će, kao jednog od rijetkih, rado častiti komplimentima. Centralni 'Rašomon' ('Rashômon'), poput većine njegovih filmova, ubrzo dobiva američki remake u westernu Martina Ritta 'Outrage' (1964) s Paulom Newmanom, TV verziju 1960. snima Sidney Lumet, a 'rašomonska struktura' postaje stručni termin filmske retorike i omiljeno sredstvo mnogih.

1952. se rađa novi veliki film 'Živjeti' ('Ikiru' / 'Living'/'To Live' ) koji često zbog vizualne ljepote uspoređuju s Antonionijem, a 1954. 'Sedam samuraja' ('Shichinin no samurai' / 'Seven Samurai'), prvi povijesni, jidai geki, koji opet osvaja Oscara i remake Sedmorice veličanstvenih (John Sturges, 1960).  'Tjelesna straža' (Yojimbo, 1961) i nastavak 'Sanjuro' ('Tsubaki Sanjuro', 1962) pandan dobivaju kod Sergia Leonea u filmu 'Za šaku dolara', a prvi japanski film snimljen u widescreen tehnologiji 'Skrivena tvrđava' ('Kakushi toride no san akunin' / 'The Hidden Fortress', 1958) inspirira mladog Lucasa na potez karijere, serijal 'Star Wars'.

'Riđobradi' ('Akahige' / 'Red Beard') nastaje 1965., komercijalna je propast i označava kraj duge suradnje s Mifuneom. Snimit će još neuspjela dva od kojih je 'Dodeskaden' ('Dodesukaden' ili 'Dodes' Ka-den') njegov prvi u coloru.

Kurosawa upada u osobnu i stvaralačku krizu koja kulminira pokušajem samoubojstva 1971. Vraća se ruskom produkcijom 'Dersu Uzala' (1975), nastalom prema putopisu sibirskog istraživača Arsenijeva, koja osvaja Oscara, ovaj put kao ruski, a ne japanski film. Ipak, pravi autorski povratak, s Kurosawom u punoj formi jesu dva filma: 'Kagemusha, sjena ratnika' ('Kagemusha' / 'The Shadow Warrior', 1980. i Zlatna palma) i 'Ran' (1985). Ran ili Kaos ekranizacija je Kralja Leara - kao iznimno načitan intelektualac i zaljubljenik u japanski No teatar i Kabuki, obožavao je adaptirati klasike, njegov Macbeth ('Krvavo prijestolje'; 'Kumonosu-jo' / 'Throne of Blood', 1957) se smatra najboljom adaptacijom Shakespearea ikad. Adaptirao je još Maksima Gorkog i Dostojevskog u filmovima 'Na dnu' ('Donzoko' / 'The Lower Depths', 1957) i 'Idiot' ('Hakuchi' / 'The Idiot', 1951). 

Uzor mu bijaše velikan jednostavnosti John Ford, a neispunjena želja režirati Godzillu (nisu mu dali, jer su se bojali visokih troškova). Snimio je preko 30 filmova, Oscara za životno djelo osvojio 1989. (prije nego u Japanu), a umro 8. rujna 1998. u svojoj 88 godini (rođen je 23. ožujka 1910.).