Peter Tscherkassky

E da nije starog dobrog austrijskog Sixpackfilma kojem bezgranično vjerujemo, nikada ne bismo otkrili kakve se filmske veličine kriju u našemu susjedstvu!

Rođeni Bečanin, Peter Tscherkassky, svoju je filmsku karijeru počeo davne 1979. godine u Berlinu, kada je upisao studij filozofije i ubrzo doktorirao s tezom 'Film kao umjetnost. Prema kritičkoj estetici kinematografije'. Kao vrsni teoretičar, ali i praktičar, predaje na Umjetničkoj akademiji u Linzu, osniva Sixpackfilm, organizira nekoliko međunarodnih festivala avangardnih filmova u Beču, objavljuje teorijske tekstove i knjige (npr., o Peteru Kubelki), a ponekad ga i pozovu da preuzme funkciju selektora ili umjetničkog direktora nekog festivala (primjerice, austrijskog festa Diagonale).

U takvu je zavidnu biografiju, koja još uvijek traje, uspio upisati i 20-ak genijalnih avangardnih eksperimentalnih filmova, koje snima još od 1979. godine, pa ga taj podatak svrstava među najplodnije austrijske redatelje. Još je zanimljivije to što njegov rad već preko 20 godina ne gubi na snazi (što se često događa s, hm, vremešnim redateljima u našem dvorištu).

Najpoznatiji je po svojoj eksperimentalnoj CinemaScope trilogiji koju čine filmovi 'L'Arrivee' ('97/98), 'Outer Space' ('99) i 'Dream Work' ('01) u kojima istražuje materijalne granice filma, dekonstruirajući found footage materijale, ali i priču koju film kao materija pokušava prenijeti. Desetominutni 'Outer Space', koji se počesto nalazi pri samome vrhu Tscherkasskyjeva opusa, halucinantno je djelo koje samo rubno možemo povezati s radom njegova sunarodnjaka Virgila Widricha, 'Fast Film', jer u njemu u jednakoj mjeri izvrće filmsku povijest preko found footage materijala, raskrinkavajući priču samu i materijal koji je pokušava ispričati.

Slična tematika zaokupilja Petera u svakom radu, no jedanaestominutni 'Dream Work' pravi je eksperimentalni masterpiece, još dodatno pojačan psihoanalitičkom potkom o snovima koje ni sam Bečanin Freud ne bi bolje vizualizirao. To je ujedno i centralni motiv slavne trilogije, uz naravno specifične tehničke karakteristike koje otkrivaju da je riječ o koherentnoj cjelini (radi se o 'contact printu', tehnici u kojoj se found footage ručno kopira frame po frame na ne osvijetljen film).

No, 'Dream Work' je, kao što se može očekivati od teoretičara Peterove veličine, i krcat referencijama, pa sam autor navodi da je pokušao napraviti hommage Man Rayjevim filmovima i njegovom 'rajografu' kojeg je prvi put upotrijebio u radu 'La retour á la raison' (’23), kao i istu tehniku kojom se Tscherkassky voli koristiti (contact print).

Ono što pak najviše oduševljava u Peterovu radu, osim što genijalno barata filmskom tehnikom i pričom, svakako je filmska obrazovanost i teorijska erudicija kojom savršeno barata u svakom radu, ispisujući beskrajno nerazumljive (barem dok se ne informiramo!) posvete svojim opskurnim filmskim idolima.

U prvom se radu iz 1981. 'Aderlass' (Blood Letting) koristi referencijom na bečke aktiviste, u 'Liebesfilm' (Love Film) ironično napada holivudske klišeje, poput filmskog ljubljenja, film prozaična imena 'Motion Picture’ s podnaslovom ‘La Sortie des Ouvriers de l'Usine Lumière à Lyon’ osvjetljava film braće Lumière, a u 'Tabuli rasi' se hvata u koštac s najvećim od najvećih, Jacquesom Lacanom himself i njegovom filmskom teorijom koja pretpostavlja ekran kao ogledalo, pri čemu se gledatelju čini da sam stvara film preko identificikacije sa svojim vlastitim voajerističkim činom gledanja (heh).

Naravno, ne treba svaki gledatelj znati sve što je samome redatelju bilo na pameti dok je radio film. Svaka je interpretacija dovoljno dobra, a ponekad je i samo gledanje lijepih, zanimljivih ili začudnih slika sasvim dovoljno. U slučaju da ste mazohistički raspoloženi, teorija vam se čini superkul, a i Peter Tscherkassky nije baš toliko nezanimljiv da mu ne biste mogli posvetiti koji sat vašega vremena, čekirajte njegov homepage i saznajte ono nešto više, za one neke koji to žele i znati.