Wim Wenders

Seks i nasilje nikad nisu bili moj cup of tea – uvijek sam više bio za saks i violine, izjavio je redatelj koji je svojim poetičnim filmovima bio kralj osamdesetih.

Iako se rodio nekoliko mjeseci poslije II. svjetskog rata u Düsseldorfu kao sin kirurga, Wimu Wendersu, koji je ime dobio po majčinoj nizozemskoj strani obitelji, život počinje s malim skandalom. Ime Wim baš i nije bilo podobno tj. 'ispravno njemačko' pa su ga roditelji bili prisiljeni nazvati Wilhelm. Elementi koji su ga motivirali tijekom odrastanja bit će kasnije vidljivi u većini njegovih filmova – bio je opsjednut britanskom i američkom pop-kulturom, obožavao je stripove, pinball automate i rock and roll.

Nakon završene gimnazije, Wim je krenuo s klasičnim studijem – najprije red medicine, pa red filozofije, ne bi li na kraju prekinuo svoje akademsko putovanje i odlučio biti slikar. 1966., s tek napunjenih dvadeset seli u Pariz gdje unatoč naporima ipak ne uspijeva upisati Likovnu akademiju. Morao se zadovoljiti poslom gravera u ateljeu američkog umjetnika Johnnya Friedlandera, a zbog činjenice da u njegovom trošnom stančiću nije bilo grijanja postaje stalni posjetitelj francuske kinoteke i gleda čak pet filmova dnevno.

Postao je, naravno, ovisnik i shvatio da križni put slikara možda i nije za njega. Već je 1967. u Njemačkoj gdje upisuje 'Hochschule fur Fernsehen und Film' u Münchenu, a paralelno sa studijem piše kritike za brojne njemačke časopise, uključujući i 'FilmKritik'. Tijekom tog razdoblja uspio je završiti sedam shortova, a 1968. je čak bio uhićen na studentskim prosvjedima te dobio šest mjeseci uvjetno. Svjetska ga filmska javnost poznaje kao najuspješnijeg predstavnika pokreta 'neue deutsche Kino', jedinog koji je sedamdesetih završio fakultet, ali i najviše amerikaniziranog.

Diplomirao je 16mm crno-bijelim filmom 'Summer in the City', no karijera mu zapravo započinje 1971. kada je prema romanu svog dobrog prijatelja i kasnije čestog suradnika Petera Handkea snimio film 'The Goalkeeper's Fear of the Penalty'. Te se iste godine s još četrnaest kolega uključuje u osnutak produkcijske i distributerske kuće 'Filmverlag der Autoren' koji postaje jezgra nove njemačke kinematografije. Produkcijske kuće postat će mu must – 1974. osniva Wim Wenders Produktion, a 1976. Road Movies Filmproduktion Inc.

Od najranijih filmskih radova njeguje poseban izričaj u kojem se vidi utjecaj akvarela i gravure – veliku pažnju pridaje spacijalnom rasporedu, kompoziciji, boji (često snima crno-bijele filmove ili neke žarkih boja) gledatelj često ima dojam da gleda pokretne fotografije, frameovi su mu nerijetko statični, pejsaži najsličniji nekim američkim prostranstvima a duge sekvence voli dopuniti scenama vlakova, automobila ili pješaka koji prolaze.

Takav filmski postupak i svojevrsna meditativna linearna naracija često su uz njegove filmove vezali dubinu i asocijacije na njegovo filozofsko obrazovanje. Sam je redatelj svoje stvaralaštvo oštro podijelio po metodi snimanja: one crno-bijele je opisao kao 'Grupu A', a one u boji kao 'Grupu B'. Akavci navodno nastaju kao produkt Wendersovih sanjarija, nespecifičnih ideja i inspiracija koje se polako razvijaju dok Grupa B vrlo usko prati zadani scenarij.

'The American Friend' (1977) je njegova prva internacionalna koprodukcija, koja mu je osim epiteta međunarodnog osigurala poznanstvo s Francisom Fordom Coppolom koji ga poziva u New York gdje nakon mnogih prekida i muka oko produkcije snima film 'Hammet' (1982). Prvo od prestižnih priznanja mu je Zlatni lav kojeg je u Veneciji primio 1982. za film 'Der Stand der Dinge', no već slijedeće godine za film 'Paris, Texas' koji je snimio prema zbirci priča i poema Sama Sheparda, uz soundtrack Rya Coodera u Cannesu osvaja Zlatnu palmu.

Osamdesete su Wendersa definitivno mazile, postao je ikona, sve popularnija u javnosti. Romantični i nadasve poetični 'Der Himmel über Berlin' (1987) mnogi smatraju njegovim klasikom, što je ponovno potvrdila nagrada u Cannesu, a za sad već velikog redatelja upravo s tim filmom započinje tradicija – te godine objavio je svoju prvu knjigu fotografija 'Written in the West'. Monografije i zbrike fotografija otad će pratiti njegove brojne filmove, ali i fascinaciju zemljama koje je proputovao.

Najambiciozniji film njegove karijere je definitivno SF 'Until the End of the World' (1991) koji je na jedvite jade uspio srezati s originalnih 270 minuta na 179, no na kraju je, kako to s velikim projektima biva, film ipak mlako primljen. Budući da je time bio nezadovoljan, dao se u preinake i na kraju završio s petosatnim materijalom. Devedesete su mu nekako bile vrijeme za eksperimentiranje – najprije je snimio short za djecu 'Arisha, the Bear and the Stone Ring' da bi snimio film 'Tokyo-Ga' o svom najdražem redatelju Yasujirou Ozuu te dokumentarac 'Notebook on Cities and Clothes' o modnom dizajneru Yamamotou.

Devedesete su mu, s druge strane, također donijele mnoge etablirane pozicije poput mjesta predsjednika Europske filmske akademije, raznih predavačkih funkcija te počasnih doktorata. Posljednjih je godina zabljesnuo melankoličnim glazbenim dokumentarcem 'Buena Vista Social Club' (1999) gdje se opet poigravao s omiljenim mu glazbenim motivima, dok je film 'The Million Dollar Hotel' (2000) unatoč brojnim nagradama ipak ostao bez potvrde njegovih starih fanova i štovatelja. Kao da je onu nekadašnju jednostavnost i suptilnost te ogromnu sposobnost improvizacije negdje izgubio.

Što se tiče spicy detalja – Wim se Wenders ženio čak šest puta (!!!), prvi put s dvadeset i tri, a zadnji put 1993. sa sadašnjom suprugom Donatom Wenders koja se također bavi fotografijom. Naprosto obožava glazbu, a osim Rya Coodera često surađuje s Danielom Lanoisom, Williem Nelsonom, U2-om, Nickom Caveom i Lou Reedom. Svoje fotografije vrlo često izlaže, a nije mu strano ni režiranje reklama i video spotova.