Dalibor Martinis

Ima li u svojoj povijesti baš svaka zemlja nekog svog Nam June Paika, nismo sto posto sigurni, ali naš se video-velikan sigurno zove Dalibor Martinis!

Ako je suditi prema domaćim, ali i stranim tekstovima te publikacijama o Daliboru Martinisu, riječ je o jednom od najvećih hrvatskih medijskih/videoumjetnika koji su ikada koračali ovim predjelima (što još uvijek i čini), a ni njegova impresivna biografija nije nam dala povoda misliti drugačije. 1971. godine kao 24-godišnjak završava Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, dok svoju prvu samostalnu izložbu postavlja čak tri godine prije. Videom se počinje baviti ranih 70-ih godina i tako se uključuje u svjetsku matricu suvremenih medijskih umjetnosti koje upravo u to vrijeme i same polako otkrivaju sve mogućnosti novoga medija koji pruža najradikalniju kritiku zbilje, ali i vizualno propitivanje raznih tada aktualnih filozofskih fenomena poput psihoanalize, strukturalizma, feminizma i dekonstrukcije.

No, budući da je u to vrijeme našoj prvoj generaciji umjetnika koja se počela koristiti novim tehnologijama u Zagrebu ali i u Jugoslaviji bilo veoma teško doći do opreme potrebne za rad, uz smanjenu mogućnost za prikazivanje složenih projekata, Dalibor Martinis skupa sa Sanjom Iveković, Marinom Abramović i Goranom Trbuljakom svoje radove uglavnom izlažu van okvira domovine, gradeći usput i zavidnu međunarodnu karijeru.

Svoj prvi videoprojekt, u suradnji sa Sanjom Iveković, postavlja u Grazu 1973. godine, a zatim 1975. održava i veliku izložbu u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Uslijedili su razni medijski performansi, instalacije i predstavljanja videoradova po cijelome svijetu – od Los Angelesa, Vancouvera (Canada Council i Video Inn stipendiraju 4-mjesečni boravak), Amsterdama, Milana, preko prezentacije programa 'Zagreb Video' u njujorškom 'The Kitchenu' (1981), bijenala u Sao Paolu, festivala u Locarnu, San Sebastianu, Ljubljani...

Njegov rad 'Chanoyu', nagrađen na lokarnskom festivalu, uključen je 1984. godine u izložbu 'New Narrative' koja je postavljena u njujorškoj MOMA-i, a video 'Image is Virus' dobiva Grand prix na festivalu u Tokiju. Godinu dana kasnije Martinis predaje tečaj o eksperimentalnom videu na londonskoj školi London Video Arts, no i dalje sudjeluje na mnogim festivalima različitim videoradovima i videoinstalacijama (primjerice, Dokumenta 8, Kassel). Od 1987. do 1991. godine predaje u Zagrebu video i TV-režiju, a zatim godinu dana radi i kao gost predavač na torontskom Ontario College of Art.

1993. godine Martinis je pronašao vremena i za osnivanje udruge 'Multimedia Lab' za razvoj multimedijskog softweara, a od najbitnijih podataka za ovakvu šturu biografiju možemo dodati i sudjelovanje na venecijanskom bijenalu projektom 'Observatorium' (1997). Radovi su mu danas dio nekih od najprestižnijih svjetskih kolekcija te se čuvaju u arhivima MOMA-e, muzeja suvremene umjetnosti u Tokiju, Ottawi, Zagrebu, Amsterdmu i Zurichu, a budući da još uvijek djeluje u mediju videoinstalacija, performansa i videa, vjerojatno možemo očekivati još mnogo novih radova koji će se i dalje prikazivati na mnogim svjetskim festivalima, kao što je to nedavno bio slučaj s velikim roterdamskim festom.

U svojim se radovima Dalibor Martinis uglavnom bavi razlikom, opozicijom formalne i semantičke prirode te kontradikcijom koja proizlazi iz sudara tih elemenata. Tematiziranje suprotnog gledišta ('Wiew to Another View', 1986), suprotnih diskursa ('Black and White', 1985), semantike suprotnosti (akcija-instalacije 'Parken Verboten', 2001) ili razlike između stvaranja i naracije ('Supper at Last', 1990-1992), umnogome je povezano s deridijanskom filozofijom kritike hijerarhijskih opreka na kojima se temelji zapadnjačka misao, a tu možemo smjestiti i radove poput 'Chanoyu' (1983) koji podvlače razliku i sukob između muškarca i žene.

Naravno, pojam razlike i dekonstruiranja ustaljenih zapadnjačkih kodova mišljenja nije jedina Martinisova preokupacija, pa tako rastuća razlika između virtualnoga i materijalnog, pojavivši se razvojem kompjutorske tehnologije i najnovijom tehnološkom revolucijom, dovodi i nov motiv u Martinisov rad (primjerice, instalacije 'Eclipse of the Moon' ili 'Observatorium'). Uključivanje gledatelja u ono što gleda (također motiv kojeg tematiziraju brojni filozofi) uočljiv je i kod drugih medijskih umjetnika, primjerice Sanje Iveković ('Modul N&Z', 1969), kao i poigravanje sa samim teksturama medija (odlični videoperformans 'Open Reel' kojeg možete virnuti ovdje) i veoma angažiranih metapolitičkih akcija od stotinjak fotografija poput 'Obraćam vam se kao čovjek čovjeku – Postaje na putu za demokraciju' ili performans 'J.B.T. 27. 12. 2004.' koji je izveden u Kumrovcu na mjestu gdje je bila postavljena nedavno raznesena Augustinčićeva skulptura Josipa Broza Tita.

Iako smo tek načeli santu leda koja bi u današnjem medijskom prostoru mogla skršiti nekoliko svjetski poznatih medijskih Titanika, ne sumnjajući u činjenicu da je kojim slučajem rođen negdje drugdje da bismo danas uz ime Matthewa Barneyja čitali i o Daliboru Martinisu, mnogo je zanimljivih podataka u ovom tekstu ostalo nezabilježeno. Za kraj, još samo jedan. Martinis je trenutačno pomalo zauzet tužbom protiv Ministarsta vanjskih poslova jer je, iako je skupa s arhitektonskim studijem 3LHD i fotografom Damirom Fabijanićem pobijedio na natječaju za hrvatski nastup na EXPO-u u Japanu, ubrzo je u nerazjašnjenim okolnostima isključen iz realizacije projekta.

Uz sve to, Martinis se može pohvaliti i dobrim web-siteom na kojem možete saznati mnogo podataka o njegovu radu. Dakle, izvol'te!