Lukas Nola

Čovjek kojeg su mnogi smatrali jednim od najperspektivnijih autora iz generacije devedesetih, svaštari i voli sve što sa scenom ima veze.

Svestrani filmski djelatnik ili, ako baš hoćete, kompletni umjetnik, rođen je 1964. u Zagrebu. Za titulu kompletnog i svestranog pobrinuo se Nola sam raznim aktivnostima – od režije, scenografije, do kazališne djelatnosti općenito (npr. predstave 'Noćni let', 'Ptice II'), ljubavi prema rocku (svira gitaru i pjeva u grupi Fuj Tajfel), promidžbenih spotova, pisanja glazbe (za većinu filmova je piše s Borisom Runjićem), scenarija (piše za sve svoje filmove), umjetničkog direktorovanja u Zagreb Filmu i još svačega što mu nikako nije strano.

Ovakav bogat popis kroz koji se jedva probijamo ne čudi ako znamo da je osim režije na Akademiji dramskih umjetnosti, Nola svojevremeno studirao i na Likovnoj akademiji, a i obiteljski je vrlo vezan uz cijelu filmsko/kazališno/glumačku scenu (otac Ante je bio jedan od vodećih scenografa, majka Nena legendarna tajnica redatelja, dok mu je žena Barbara glumica).

Dok je u kazalištu opušteniji i često vezan uz neke obiteljske tematike, probleme u komunikaciji i odrastanju, dok radi u filmu često je sklon morbidnim temama. Slaven Zečević, montažer s kojim često surađuje, jednom je prilikom ustanovio da se Nola voli baviti pojedincem koji je izvučen iz svog konteksta i bačen u čudne situacije. Osim što je plodan autor i jedan od najperspektivnijih iz generacije koju su izrodile rane devedesete, često se na svakave načine bori za status hrvatskog filma općenito, pa je tako u jednom intervjuu izjavio: 'Dok u Americi više ne znaju o čemu bi radili filmove, u Hrvatskoj sve pršti od ideja, javljaju se nevjerojatno talentirani klinci i generacija koja će rasturiti hrvatski film, samo ako im se pruži šansa. Situacija je zaista alarmantna, a sredstva su nedovoljna. Filmaše se tretira kao alternativne džeziste koji se moraju sastajati po opskurnim mjestima.'

Kao redatelj i scenarist debitirao je 1993. s dječjom tv dramom 'Šuma striborova' za koju je pisao i songove, dok je široj domaćoj javnosti postao poznat zahvaljujući svom prvom srednjemetražnom filmu 'Dok nitko ne gleda' te iste godine koji je nagrađen Oktavijanom na Danima hrvatskog filma, kao i njegov drugi igrani 'Svaki put kad se rastajemo' (oba su filma osvojila ponešto od nagrada koje se u Hrvatskoj uopće može osvojiti). Budući da smatra da nema smisla čekati adekvatnu financijsku podršku nadležnih institucija, u produkciji se (silom prilika?) oslanja na HRT.

Pun je pogodak bio i njegov film 'Rusko meso' (1997) koji se bavi tematikom prostitucije (i sam se redatelj pojavljuje u maloj ulozi mušterije) – kritika ga je dobro prihvatila, dok je u Puli nagrađen Zlatnom arenom za masku. Uslijedili su artistički 'Nebo, sateliti' (2000) koji se bave ratnom tematikom, ispričanom kroz lik naivnog pojedinca koji je izgubio sva sjećanja. Nola je u mnogim javnim istupima isticao da je taj film njegov najdalji odmak, djelo na koje je najponosniji i koje smatra najosobnijim, jer ga je dugo vremena nosio u sebi. Njegova dva posljednja uratka, igrani 'Sami' (2001), te eksperimentalni 'Krađa' (2004) nisu naišli na neki poseban odjek.

Rubrika zanimljivosti: jedan je od osnivača OTV-a.