Alexandre Alexeieff

Alexandre Alexeieff i Claire Parker jedan su od najdugovječnijih parova, privatno i kreativno. A izmislili su i jednu od najzahtjevnijih filmskih tehnika.

Ovdje ljubav ima nešto s tim. Alexandre Alexeieff (rođen 18. 04. 1901. u Rusiji) i Claire Parker upoznali su se početkom tridesetih u Parizu. Claire, bogata studentica umjetnosti iz Bostona, očarana ilustracijama koje je Alexandre radio za knjige, dolazi u Pariz u nadi da će joj davati satove crtanja. On na to pristaje, ali se dvoje ubrzo zaljube i krenu u realizaciju prvog zajedničkog filma. Vratimo se, međutim, malo unazad. Naime, kronično nam nedostaje koja riječ o Alexieffovom umjetničkom i životnom backgroundu.
 
Svoje najranije djetinjstvo provodi u Istambulu u Turskoj gdje mu je otac bio u vojnoj službi. Sreću malog Alexandra prekida nagla očeva smrt i povratak u Rusiju gdje se upisuje na vojnu akademiju u Sant Petersburgu i - počinje crtati. Naime, profesor crtanja na akademiji kod svojih je učenika znao pobuditi kreativnost, a mladog Alexeieffa to je odredilo za cijeli život.

Neposredno nakon Oktobarske revolucije 1917. Alexeieff napušta Rusiju i nakon nekoliko godina putovanja po istoku, nastanjuje se 1921. u Parizu. U prvo vrijeme radi kao scenograf za kazališne predstave i ide na satove grafike na umjetničkoj akademiji na Montparnasseu, a od 1925. posvećuje se ilustriranju knjiga. Iako mu je ta aktivnost omogućavala ekonomsku sigurnost, tada tridesetogodišnji Alexeieff nije bio previše zadovoljan. Počinje ga interesirati film i razmišlja da se okuša u ovom za njega novom mediju. Pošto ga ne privlači rad s velikom filmskom trupom, izlaz vidi u samostalnom radu. Ali kako?

'Želim napraviti umjetničko djelo, a ne proizvod kojim bi zaradio' reći će tada Alexeieff. Grafičar po struci, naučio se izražavati nijansama sivog, a posao mu je bio precizan i zahtjevan crtež. I tada se rodila ideja o pinscreenu ili igličastom ekranu (écran d'épingles). Sve je to još uvijek bilo na nivou ideje kada u njegov život dolazi već spominjana Claire Parker. Osim što mu je pomogla kreativno, dobrostojeća je Parker i financirala njegov prvi film s novom tehnikom.

Pinscreen je sastavljen od vertikalne bijele ploče probodene s tisuću pomičnih igala dugih nekoliko centimetara. Ploča je osvijetljena s obje strane i na taj se način stvaraju sjene, odnosno tama. Međutim, ako se jedan dio igala utisne, sjene će postati kraće i tako se formiraju željene figure. Ispred ploče potrebno je staviti trik-kameru, a cijela je stvar postavljena u čvrsti okvir da se miče. I to je to. Sada samo treba pustiti mašti na volju. Izgleda jednostavno? Čitajte dalje.

Prvi Alexeieff&Parker pinscreen imao je 500 000 igala. Igle su se utiskivale pomoću posebno napravljenih valjčića. Ne treba posebno ni naglašavati koliko je tu trebalo imati strpljenja jer ova tehnika ne poznaje pogreške. Ona zahtijeva ponovnu elaboraciju cijelog prizora ako se kojim slučajem pogriješi. Vrlo se rijetki okušavaju u ovoj tehnici, danas jedino Jacques Drouin. 

1931. par kreće u realizacijom filma 'Noć na pustoj gori' ('Une nuit sur le Mont Chauve'). Radi se o ilustriranju muzike Modesta Mussorgskog. Prepun slika koje su povezane podsvjesnim impulsima, za film se često kaže da je to animirana grafika. Glazba obogaćuje sliku, a slika glazbu i u toj zajedničkoj kreaciji ipak svaka od njih ostaje potpuno svoja. Nakon napornih osamnaest mjeseci film predstavljaju pariškoj publici i nailaze na oduševljenje, naročito kod avangardnih umjetnika. Alexeieff, međutim, odbija komercijalno iskorištavanje filma i okreće se izradi reklama.

Početkom 2. svjetskog rata Alexeieff i Claire odlaze u Kanadu na poziv još jednog eksperimentalnog animatora Normana McLarena. Tamo pri NFB-u realiziraju film 'Usput' ('En Passant') baziran na etno muzici frankofonog Quebeca. Važno je i to da su tamo proizveli još veći i savršeniji pinscreen. Taj je imao 1 000 000 igala. McLaren je jednom izjavio da je za njega film 'Noć na pustoj gori' apsolutni prvak na ljestvici animiranih filmova: 'Najviše me zadivljuje kvaliteta Alexeieffove mašte koja me svaki put duboko dirne'. McLaren je 1973. napravio dokumentarni film o pinscreenu i Alexeieffu.

Nakon rata par Alexeieff/Parker vraća se u Pariz i nastavljaju se baviti reklamama sve dok ih 1962. Orson Welles, veliki zaljubljenik u Alexeieffove ilustracije, ne pozove na suradnju. Sljedeći put kada budete gledali Wellesov 'Proces' obratite pažnju na uvod filma jer to je djelo pinscreen majstora Alexeieffa. Primjetit ćete da se radi o fotografijama rađenim na pinscreenu koje doduše nisu animirane. Često se znaju pročitati mišljenja da su to upravo najbolji dijelovi filma.

U svojoj dugoj karijeri Alexeieff je napravio samo pet filmova u pinscreen tehnici plus spomenuta suradnja s Wellesom. Tako 1963. realizira 'Nos' ('Le nez') po istoimenoj priči Nikolaja Gogolja. Film je to od jedanaest minuta, bez riječi, sastavljen od fantastičnih pokretnih slika kojima je uhvaćena atmosfera Rusije 19. stoljeća.

Slijedeći projekt iz 1972. je film 'Slike s izložbe' ('Tableaux d'une exposition') gdje je opet inspiraciju našao u muzici Moussorgskoga. Ovaj je film trebao biti prvi dio trilogije 'Tableaux' po istoimenom djelu ruskog kompozitora, ali radi financijskih poteškoća ideja nije nikada realizirana. Pri radu i ovog kao i slijedećeg, a ujedno i posljednjeg Alexeieffovog filma, 'Tri teme' ('Trois thèmes') iz 1980. koristio je dva pinscreena. To je ovako otprilike izgledalo: manji pinscrenn postavljen je ispred i imao je mogućnost okretanja po vlastitoj osi dok je onaj drugi, veći, bio nepomičan.

Kompozicija njegovih filmova je ekstremno kompleksna i bogata referencama. Claire Parker objasnila je to bogatstvo slika upravo tehnikom pinscreena. Ona, kaže Parker, omogućava realizaciju animiranih filmova koji su daleko od plošnih, 'komičnih' slika cel animacije. Ovdje se dešava drama i poezija pomoću igre sjena.

Iako se kao autor pinscreen filmova uglavnom navodi Alexeieff, Claire Parker bila je ravnopravni sudionik u njihovom radu. Ona je uglavnom radila na pozadini pinscreena (gdje je vidjela negativ slike i proizvodila tamne dijelove) dok je Alexeieff bio naprijed, gdje se nalazila trik-kamera (on je vidio pozitiv i sukladno tome radio svijetle dijelove).

Alexeieff i Parker bili su nerazdvojan tim cijelog života. Jednom je Alexeieff izjavio da bez nje nikada ne bi radio filmove. Godinu dana nakon njene smrti, on je sebi oduzeo život da bi si skratio muke umirući pomalo od tuge za njom. Bilo je to 8.8.1982. u Parizu.

Na ovom je linku moguće i naručiti dvd s njegovim radovima, a na ovom bogatu monografiju.