Paul Driessen

Ako bi se za ovog animatora moglo reći da ima stil koji ga je obilježio, onda bi to definitivno bila, kratko i jednostavno - linija!!!

Makar u njegovim filmovima sve pršti od ludila, boja, zvučnih efekata i bizarnih situacija, na prvom mjestu mu je ipak ona nestašna prostoručno crtana linija. Već više od trideset godina njeguje taj osebujan stil koji na prvu možda izgleda kao djelo nekoga s uznapredovalim parkinsonom, ali upravo ta treperavost nakon nekoliko kadrova postaje neočekivano fluidna. Poigrava se s ljudskom anatomijom i pokretom općenito, konture su na momente cijele, na momente totalno razbijene, ali na kraju sve nekako dođe na svoje i zatvara cjelinu koja je potpuno čista i precizna.

Rođen 1940. u mjestašcu zvanom Nijmegen zakopanom negdje u ravnicama Nizozemske nije imao baš puno prilike razvijati svoj crtački talent sve dok nije početkom šezdesetih upisao Umjetničku Akademiju u Utrechtu. Tamo se specijalizirao u grafičkom dizajnu i ilustracijama te nedugo zatim počeo raditi na animaciji reklama u Cine Cartoon Centru u Hilversumu. Upravo tamo ga je 1968. godine primijetio stanoviti George Dunning koji je bio, ni više ni manje nego, glavni redatelj animiranog filma o Beatlesima - 'Yellow Submarine'. Upravo tamo Paul je otkrio sebe kao ozbiljnog animatora i odmah po završetku snimanja odselio u Kanadu gdje se priključio jednoj od najjačih svjetskih animatorskih organizacija - National Film Board of Canada.

U njegovom rezimeu do dana današnjeg stoji više od dvadeset kratkih, nezavisnih, animiranih filmova snimljenih između Kanade i rodne mu Nizozemske. Njegov prvi takav filmić 'The Story of Little John Bailey' ugledao je svijetlo dana 1970. godine, a sam po sebi je poput nekakvog stilističkog mamurluka nakon psihodelične palete boja i likova na 'Yellow Submarine'. Za razliku od njegovih kasnijih djela, ovdje koristi glas naratora kao glavni element priče, a linija mu je još uvijek štreberski mirna. U filmu glavni junak John zapali drvo u šumi da se zagrije i time uzrokuje gigantski požar.

Nakon ovog nizozemskog filma uslijedila su tri snimljena za NFB ‘Le Bleu Perdu’, ‘Cat's Cradle’ i ‘An Old Box’, a filmom ‘David’ iz 1977. zadivio je sve prisutne na Annecyu, ali i ostalim festivalima na kojima se pojavio. Priča je ona klasična svima poznata biblijska, ali u ovom filmu David je manji nego ikada do sada, do te mjere da ga publika gotovo ni ne vidi. Nakon njegove pobjede nad Golijatom zabavlja se po selu, ali na kraju završava neslavno - slučajno ga zgazi čovjek koji prolazi s djetetom!!! Nedugo zatim snima ‘The Killing of an Egg’ koji, iako ne najbolji njegov film, zaslužuje da ga se spomene jer je upravo on potakao tvorca 'Sponge Boba' Stephena Hillenburga da uđe u animaciju.

Kroz osamdesete Paul puno radi, snima filmove ‘Elbowing’, ‘Oh What a Knight’, ‘Spotting a Cow’ i ‘The Writer’ među ostalima, ali početkom devedesetih njegov rad jednostavno cvijeta, a nagrade počinju prštati sa svih strana. Počevši od trilogije ‘Uncles & Aunts’, njegovih vjerojatno najduhovitijih filmova uopće, pa do filma ‘Waterpeople’ iz 1992. u kojem na ironičan i urnebesno smiješan način prikazuje situaciju u paralelnoj Nizozemskoj gdje brane služe da bi vodu zadržale unutra, a obitelji žive svoj normalan svakodnevni život, samo pod vodom!

Njegovi recentni radovi možda su i najkvalitetniji od svih, ‘The End of the World in Four Seasons’ iz 1995. Uz zvukove Vivaldijevih Četriju godišnjih doba, priča se simultano razvija u osam zasebnih prozora uništavajući svaki pomisao na klasični početak-sredina-kraj razvoj situacije. Filmom ‘3 Misses’ dobio je čak i nominaciju za nagradu Oscar, ali sljedećim filmom ‘The Boy Who Saw The Iceberg’ zapečatio je svoju sudbinu genijalnog animatora.

Poslijednjim filmom ‘2D or not 2D’ iz 2004. lagano polemizira s odnosom koji (ne)postoji između klasične i kompjutorske animacije, ali više se bavi problemom s kojim se susreće tirolski dečko koji samo želi zagrliti stanovitu ‘kćer’ iz Dudok de Witovog filma!!! Prije samog zagrljaja naglo staju pred nekakvom crtom koja naglo postaje neprjelazni zid čim se kamera okrene frontalno. Prolaskom kroz zid otkriva cijeli 2D svijet zarobljen unutra, a sam povratak u 3D postaje tragičan.

Činjenica da djeluje na dva kontinenta vjerojatno je potencirala njegovu odluku da se fokusira na neverbalnu slap-stick komediju, ali uvijek sa dubljom, skrivenom porukom. Od silnih nagrada spomenut ćemo samo one za životno djelo u Ottawi i našem Animafestu 2002.godine, a godinama koje ga pritišću svjedoče i radovi njegovih učenika koji su i sami osvajali Oscare.

Sve ostale važne i nevažne podatke saznajte u njegovoj biografiji ‘Paul Driessen: Images and Reflections’ dostupnoj na izvanredno opskrbljenoj Animation Webshop stranici ili, još bolje, nabavite nedavno izdanu DVD antologiju njegovih nizozemskih radova sa mnoštvom dopunskog materijala.