Roberto Benigni

Kao uvod u Benignijev život i djelo dobro će nam doći njegovo legendarno: Aj skrim, ju skrim, wi ol skrim for ajskrim! Aj skrim, ju skrim, wi ol skrim for ajskrim!

Genijalni Benigni, čovjek kojeg bi zbog luckastog imidža, zaraznog smijeha, namještenog pidžn ingliša i genijalnih uloga mirna srca mogli staviti u početke kinematografije, rame uz rame Charlieu Chaplinu i Busteru Keatonu, rodio se u malom mjestu usred talijanske Toskane. Do tinejdžerskih je godina bio vrlo povučen, da bi kasnije studirao kod jezuita u Firenzi i zamalo postao svećenik! Svjetsku je filmsku baštinu i njegovo vjernu publiku spasila te zadužila poplava koja je mladog Benignija natjerala natrag u Toskanu gdje je svoje školovanje nastavio na Ekonomskom institutu.

Za performanse i za scensku umjetnost zainteresirao se nakon što je njegov gradić ugostio cirkus, te se odmah nakon toga priključio organizaciji Festa dell' Unita, komunističkom ogranku koji je bio specijaliziran za umjetnost. Postoje naznake da je kao mladić dosta koketirao s komunističkim idejama (čak je i neko vrijeme konobario u kafiću koji je bio famozno okupljalište komunista), a i kasnije je u karijeri istupao s crvenima, posebno na račun crkve. Nakon prvih glumačkih iskustava, odlazi u Rim gdje počinje raditi u Satiri kazalištu te pripremati teren za svoj art uzlet.

Neće vas začuditi da je nepresušno vrelo za svoje gegove pronašao u djelima Charliea Chaplina, Bustera Keatona i Petera Sellersa, što potvrđuje i njegova izjava: 'Charlie Chaplin koristio je svoju guzicu bolje od bilo kojeg glumca. U svim je njegovim filmovima upravo njegova guzica glavni protagonist'. Osim Federica Fellinija (glumio je u njegovu filmu 'The Voice of the Moon' 1990.), genijalcem ga smatra gotovo devedeset posto Talijana kojima se predstavio u brojnim tv-serijama ('Televacca' je sedamdesetih zbog šokantnosti čak bila cenzurirana) i monolozima od kojih je definitivno najpoznatiji 'Cioni Mario' na račun tadašnjeg talijanskog lidera Enrica Berlinguera. Taj je nastup bio toliko dobro prihvaćen da se iz njega postupno izrodio film 'I Love You Berlinger' (1977), ali i revolucija u javnim istupima političara – postali su manje formalni i uštogljeni.

Nakon niza uloga u talijanskim filmovima, definitivni mu je hit i proboj u internacionalne vode bio 'Johnny Stecchino' (1991) gdje je osim glavne uloge Johnnya Čačkalice odgovoran i za režiju. Osim uvjerljivih glumačkih i redateljskih aspiracija, Roberto je cijenjen kao pjesnik improvizator (ta je disciplina vrlo popularna u Toskani), ali i kao odličan recitator Danteove 'Božanske komedije' naizust. Artu naklonjenija publika dobro ga je upoznala u Jarmuschevim filmovima: u ulozi trknutog zatvorenika s predobrim nepoznavanjem engleskog u 'Down by Law' (1986), ulogom u shortu 'Coffee and Cigarettes' (1986) te za volanom taksija u Rimu u 'Night on Earth' (1991).

Nanizane je uspjehe i njegovu vjeru u komičarske sposobnosti pomalo su narušile loše kritike za ulogu u filmu 'Son of Pink Panter' (1993), no stvari su na svoje mjesto sjele 1997. kada mu je komedija 'La Vita e Bella' smještena u koncentracijski logor donijela lovorike kod gledatelja i kod kritičara, što na račun režije, što na račun izvedbe. Film koji je inspiriran sudbinom njegova oca (čovjek je bio u logoru od 1943. do 1945. godine) osvojio je cijeli kamion nagrada – osim Oscara za najboljeg glumca, najbolji strani film i najbolju muziku, dobio je glavnu nagradu žirija u Cannesu.

Kada mu je istu uručivao Martin Scorsese, Benigni je kleknuo i starom majstoru poljubio ruku. Zapanjujuća je činjenica da je on peti glumac u povijesti koji je Oscara osvojio na račun komične role (uz Clarka Gablea, Jamesa Stewarta, Leea Marvina te Richarda Dreyfussa), a definitivno je zaslužan i za poboljšane statusa komičara. Iako se par upoznao još 1983. na snimanju filma 'Ti mi turbi', važna godina u njegovu životu zasigurno je 1991. – godina kada je oženio Nicolettu Braschi, cijenjenu i nagrađivanu glumicu koja je, uz njegovu suhonjavost i stršeću kovrčavu kosu, postala trademark za gotovo sve filmove koje je režirao.

Od bizarnijih begninijevskih podataka možemo uknjižiti da je zbog loše ekranizacije 'Pinokija' (2002) postao sretan vlasnik Zlatne maline (pobjedio je čak Slya Stalonea), zbog svojih je metar i šezdeset i pet uvršten u Short Persons Support, a unatoč tome što je javna osoba, ljubomorno čuva svoju privatnost.