Sam Shepard

05.11.1943 Fort Sheridan, Illinois, SAD Samuel Shepard Rogers

Evo jedne potpuno neobične, antiholivudske figure američkog dramatičara, scenarista, redatelja i glumca — holivudskog (one foot in the grave).

Sam_Shepard

Miljenik publike i ljubimac kritike. Charlie, kako ga od milja zovu bliski prijatelji i rodbina (?), je smatran za najznačajnijeg američkog dramatičara nakon Eugena O'Neilla (čija se maloljetna kći Oona udala za sredovječnog Chaplina) i Arthura Millera (koji je dokrajčio jadnu Marilynku).

1979. je osvojio Pulitzera za tročinku  'Buried Child', a samo prije 30e je imao preko 30 izvedenih drama. Danas ih gomila oko 45, od kojih je impresivna brojka 11 osvojila Obieja – utjecajnu, američku, kazališnu nagradu. Iako djeluje filmski sveprisutan, zapravo je glumio u svega 16 filmova, a režirao samo dva. Odmah ćemo razjasniti zašto je tome tako, a ne drugačije.

Omiljeni kaubojac debitira 1978. (iako se 1968. već skromno susreo s filmskom glumom) u Bob Dylanovom filmu 'Renaldo and Clara' koji je odmah ocijenjen kvazi-umjetničkim i pretencioznim, a sadržajno se referirao na Shepardov boravak u Londonu ranih 1970ih, kad je radio u kazalištu kao glumac i redatelj, te svirao bubnjeve sa svojim bendom 'The Holy Modal Rounders' koji su 1975. i nastupali s Dylanom.

Neuspješni film, uspješni soundtrack; Shepardova priča s Dylanom i ondašnjom r'n'r scenom nije gotova - jedna od uopće poznatijih romansi je upravo ona njegova s Patti Smith koja je 1971. urodila zajedničkom dramom 'Cowboy Mouth'. A zajedno su je i odigrali, odnosno bar prvu večer, jer drugu je Shepard već zbrisao, bez da se ikome javio - tolik je, eto, njegov strah od živog nastupa. S Bob Dylanom je pak surađivao na pjesmi 'Brownsville Girl' s albuma 'Knocked Out Loaded', iz 1986. ili jedna dobra pjesma loše Dylanove faze kontroverznih 80ih oko kojih nikako da se stvori konsenzus je li bilo dobro ili nije. Shepardu je primjerice bilo sasvim ok tih istih 80ih.

Cowboy Mouth, Patti Smith i Shepard

Upoznao je sadašnju suprugu, krhku, a snažnu Jessicu Lange s kojom ima dvoje djece i živi na ranču kod Stillwatera, Minnesota. Njegov obiteljski, dramski ciklus biva prepoznat kod kritike i publike, te doživljava komercijalni uspjeh (posebno mu se svidjela verzija 'True West' Dubrovčanina Johna Malkovicha). Nominiran je za najboljeg sporednog Oscara za ulogu u filmu 'The Right Stuff' (1983; Put u svemir – naš prijevod) Philipa Kaufmana; astronaut Chuck Yeager mu je donio glumačku slavu, te se od tog trenutka na dalje 'specijalizirao' za mračnjak role lutalica, kauboja i čudaka, i to rijetko u glavnoj ulozi.

Njegovo dramsko pismo po kojem će i ostati bitno zapamćen, a koje sam smatra svojim istinskim pozivom (ove je godine njegov uzor Harold Pinter dobio Nobela, dok mu je kolega Bob Dylan već godinama u užem izboru), usko je povezano s poetikom filmskog jezika i njegovim tehnikama, kao i osobnim filmskim iskustvom. Tako je dramska struktura često uzorna filmskoj u smislu nizanja epizoda s brzim izmjenama i paralelnom 'montažom' disparatnih prizora. O tome svjedoči i činjenica da su mu drame često ekranizirane (što nije uobičajenost s obzirom na potpuno drugačije moduse oformljivanja kazališnog i filmskog svijeta), primjerice 'Simpatico' (1994) koji je 1999. snimio M. Warchus ili odlični 'Fool for Love' (1985) R. Altmana koji je sam adaptirao, te u kojem uz Kim Basinger igra glavnu ulogu (onu lutalice, jasno).

Kao scenarist potpisat će neke izuzetno zanimljive scenarije od kojih je zasigurno najlegendarniji 'Paris, Texas' (1984) Wima Wendersa za koji osvaja Zlatnu Palmu u Cannesu, ali i neuspjeli 'Zabriskie Point' (1970) iz Antonionijeve američke faze koja se općenito drži slabijom i neinventivnom (nešto poput prebjega Fritza Langa). Originalni scenarij za 'Paris, Texas' usredotočen na fizičke i izvedbene aspekte jezičnog iskaza, bitno je drugačiji od matrica za filmove koje će sam režirati: 'Far North' (1989) s, naravno, Jessicom Lange i 'Silent Tongue' (1993) koji se posebno odlikuju pažnjom posvećenom istaknutom vizualnom identitetu filma.

Teorijsko znanje će zapaziti da mu je kod stvaranja vlastite filmske poetike presudnu ulogu odigrao glumački nastup u 'Days of Heaven' (1978) Terencea Malicka, pod čijim utjecajem razvija upotrebu dugih statičnih kadrova, kao i montažno povezivanje fabularno nepovezanih elemenata u cjelinu određenu ugođajem, ritmom, prirodnom simbolikom i mitološkim intertekstom (Filmski leksikon).

Lange&Shepard

Uz ovaj film, gdje odlično igra tip snažnog i šutljivog, autorefleksivnog (pravog) muškarca, ponovio je sličan karakter u 'Resurrection' (D. Petrie, 1980), 'Country' (R. Pearce, 1984) sa suprugom Lange, 'Bright Angel' (M. Fields, 1991) i 'One Kill' (Ch. Menaul, 2000). Ipak, ovaj tajanstveni muškarac u crnoj dolčeviti i kožnjaku povremeno zaigra i u komedijama, npr. uz lijepi bok same Dolly Parton u 'Steel Magnolias' (H. Ross, 1989) ili u glavnoj ulozi s Diane Keaton, 'Baby Boom' (C. Shyer, 1987).

Idemo dalje, ne može samo Clint Eastwood biti i kaubojac i pandur, to može i Sam u filmovima 'Defenseless' (M. Campbell, 1991) i 'Thunderheart' (M. Apted, 1992). Nabrojimo još neke, ne tako strane: 'Pelican Brief' (A. J. Pakula, 1993) s Juliom Roberts, 'Black Hawk Down' (R. Scott, 2001), 'Swordfish' (D. Sena, 2001), 'All the Pretty Horses' (B.B. Thornton, 2000)… i tako dalje.

Upravo je zgotovljen 'Don't Come Knocking' Wima Wendersa s kojim potpisuje scenarij, te igra glavnu ulogu, slavna mu je partnerica Eva Marie Saint ('Na dokovima New Yorka' (E. Kazan, 1954) i Hitchcockov 'Sjever-Sjeverozapad' (1959)), dok se naveliko priprema film o američkom pop pljačkašu i odmetniku Jessu Jamesu (mala trivia, sina je nazvao Jesse).

No, da ne bi bilo zabune u Shepardov identitet, proučavanjem kojeg se i bavi kroz cijeli opus, primarni razlog zbog kojeg ponekad glumi jest onaj materijalni - kao pisac ne može prehraniti sebe i svoju obitelj, odnosno može, ali u rangu prosječne hrvatske plaće zaposlenika koji nema riješeno stambeno pitanje. To naravno ne znači da ne voli ponekad uskočiti u glumački model stvaranja koji nosi svoju dozu iskustva i inspiracije, no da ne mora, ne bi.

I kao što Shepard voli reći: 'Osobnost je sve što je krivo na čovjeku, sve što mu je dodano i umjetno, neuvjerljivo'. A ako još želite saznati o Shepardu, uzmite njegove drame i prozu, i opustite se. Samo lagano, iznenadit ćete se prijevodima na hrvatski jezik.