Lotte Reiniger

'Rođena s magičnim rukama! tako je o Lotte, izumiteljici siluetnog filma i prvog dugometražnog animiranog, kao i prvog multiplana, govorio Jean Renoir.

Lotte Reininger, rođena Charlotte Eleanora Elizabeth, bila je vrhunski majstor izrezivanja silueta i velika umjetnica, iako je sama inzistirala na tome da je samo zabavljačica. Svi koji su ikada imali prilike vidjeti neki njen film ili pak poneki isječak (1923. Lotte je napravila vrlo kompleksnu siluetnu figuru orla za scenu snova u filmu 'Nibelunzi' (Die Niebelungen) Fritza Langa koja je nepravedno postala poznata kao Ruttmanova scena jer je autor pozadine Walter Ruttmann.

Rođena Berličanka, (02.06.1899.) od tate bankovnog činovnika i mame kućanice umjetničkih sklonosti, Lotte je bila sretno dijete. Zarana se zaljubila u filmove Georgesa Mélièsa i kineski teatar sjena. Imala je četrnaest godina kada je samostalno napravila jedan takav samo za sebe. Od 1916. do 1917. studirala je glumu kod velikog Maxa Reinhardta, a tamo se, kako je sama poslije pripovijedala, upisala da bi upoznala Paula Wegenera, glumca i redatelja njemačkog ekspresionizma, njenog heroja. Wegeneru su se jako svidjele siluete glumaca koje je ona tamo izrezivala pa joj je ubrzo ponudio posao. Radilo se o izradi silueta za špicu filma 'Lovac štakora iz Hamelina' (Der Rattenfänger von Hamelin, 1918).

1919. Lotte je upoznala Carla Kocha, povjesničara umjetnosti, uz čiju je pomoć iste godine napravila svoj prvi film 'Ukras zaljubljenog srca' (Das Ornament des verliebten Herzens). Bio je to jedan od prvih siluetnih film u povijesti kinematografije*. Kada bi definirali siluetu bilo bi to ovako: jednobojna konturna slika napravljena od papira, tkanine ili nečeg sličnog. Prikazuje osobe, životinje, predmete, a dobila je ime po gospodinu Étienne de Silhouette**.

Carl&Lotte su se zaljubili i vjenčali 1921. i ostali zajedno sve do njegove smrti 1963. Carl Koch, borac za pravdu i lijevo orijentirani intelektualac, bio joj je velika podrška cijeloga života kao i redatelj gotovo svih njenih filmova. Između ostalog zajedno je s Jeanom Renoirom napisao scenarij za film ‘Pravila igre’ (La Régle du jeu, 1939), a sudjelovao je u realizacijii još nekih ostvarenja velikog Jeana. Tako je i Lotte izradila sekvencu 'Le Pont Cassé' za njegov film ‘Marseljeza’ (La Marseillaise, 1937). Kochovi su bili veliki prijatelji i s Bertoldom Brechtom, koji je jako cijenio Lottin rad (ali i njenu kuhinju).

Berlinski bankar Louis Hagen pozvao je Lotte i Carla u Potsdam da njegovoj djeci budu učitelji. Isti je taj čovjek kasnije financirao 'Avanture princa Achmeda' (Die Abenteuer des Prinzen Achmed). Točnije 1923. godine počeli su s radom Lotte, Carl, Walter Ruttman (pozadine), Wolfgang Zeller (muzika), Bertold Bartosch (nove tehnologije). Radili su ga tri godine i napravili oko 300 000 snimaka.

Inspiriran pričama iz ‘Tisuću i jedne noći', film priča o zločestoj čarobnici koja je princa Achmeda nagovorila da uzjaši na letećeg konja i tako ga je namjeravala poslati u sigurnu smrt. Međutim, sve se zbilo upravo drugačije od njenog plana. Achmed se uspio osloboditi, pobijediti čarobničku vojsku i još se na kraju sretno zaljubio u najljepšu princezu Peri Banu.

Film je premijerno prikazan 23.9.1926. u jednom od najvećih berlinskih kino dvorana u to doba, u kinu ‘Marmorpalast'. Pošto se radi o prvom dugometražnom animiranom filmu vrijedi navesti datum i mjesto događanja. Dojmovi su bili vrlo različiti. Neki nisu bili previše oduševljeni idejom da animirani film obrađuje ozbiljne teme (neke stvari se nikada ne mijenjaju!), drugi su pak bili očarani, to se u prvom redu odnosi na dva velikana francuskog filma: René Claira i Jeana Renoira. Financijski - film je bio katastrofa.

Oni koji su Lotte vidjeli na djelu pričaju da je bila nevjerojatno spretna s malim škarama u desnoj ruci, izrezujući figure, dok je lijevom, brzinom munje okretala papir. Skicirala bi figure u boji, a zatim ih pretvarala u crne likove filigranske ljepote. Kod kompleksnijih figura izrađivala je od 25 do 50 odvojenih dijelova koje bi potom povezala tankom žicom da bi ih mogla pokretati. Lotte je voljela istinu, a našla ju je u svijetu bajki. Govorila je da više vjeruje u istinu bajki nego u novine.

Bila je i pionirka kod korištenja multiplana, gdje je više nivoa stakla postavljeno ispod kamere da bi omogućili animatoru postizanje dubine kod dvodimenzijalne animacije i to je prvi put primjenila kod 'Princa Achmeda'. Godinu dana nakon Achmeda, supružnici opet snimaju dugometražni film: 'Dr. Dolittle i njegove životinje' (Doktor Dolittle und seine Tiere). Film je to u 3 dijela nastao prema priči Hugha Loftinga, priči koju već dobro poznajemo: doktor Dolittle putuje u Afriku da bi pomogao bolesnim životinjama.

Danas je zaista rijetkost naići na projekciju nekog od Lottinih filmova. Ako vam se kojim slučajem pruži ta prilika - nemojte ju propustiti. Njezini su filmovi prekrasne bajke ispričane s puno šarma i socijalne osviještenosti. Vlada veliki nemar što se tiče očuvanja filmova Lotte Reiniger. Kada je 30-tih godina Lotte odlazila iz Njemačke nije mogla sa sobom ponijeti originalne kopije svojih filmova tako da su današnje kopije ustvari kopije kopija. Na taj se način jako puno izgubilo u finesama detalja osobito što se tiče pozadina. Neke kopije jesu, istini za volju, restaurirane, ali su paralelno doživjele velike promijene. Primjer je film 'Avanture princa Achmeda' kojem je originalna Zellerova muzika zamijenjena novom, lošijom. Osim toga, taj se nijemi film (18 fps) danas projicira znatno brže (24fps).

Commedia dell'arte, o kojoj je čitala u jednoj knjizi koju joj je poklonio Renoir, veliki štovatelj njenog rada i prijatelj, inspirirala ju je da snimi 1931. godine film 'Harlekin' (Harequin) dok je po Mozartovoj 'Čarobnoj fruli' 1935. napravila 'Papagena'. Pokušavala je dobiti i prava za snimanje Bizetove 'Carmen', ali joj to nažalost nije pošlo za rukom.

Nakon gotovo desetljeća boravka izvan Njemačke (London, Pariz, Rim) 1943. godine dvojac se vraća u Berlin primoran spašavati od gladi Lottinu majku. Tih je godina Lotte pristala čak snimati i za režim samo da prehrani obitelj. Tako su započeli film 'Zlatna guska' (Die goldene Gans), ali ga na kraju nisu uspjeli dovršiti.

1948. su emigrirali u London gdje se u prvo vrijeme uglavnom bave snimanjem reklama. Godinu dana poslije osnivaju Primrose Productions. U ovom su periodu njeni filmovi izgubili onu finoću i mekoću animacije koju su imali oni iz predratnog perioda. Lotte je smatrala da je glavni razlog tome zahtjev potraživača njenog rada da radi filmove u boji (npr. 'Jack i čarobni grah'/'Jack and the Beanstalk', 1955). Ona je više voljela crno/bijele slike (crne figure na bijeloj pozadini) jer je bila uvjerena da tako više potiče maštu gledatelja.

1955. godine dobila je na Mostri nagradu za film 'Hrabri krojačić' (The Gallant Little Taylor). Osim te, draga joj je bila i 'Das filmband in gold' nagrada koju je dobila za životno postignuće na filmu u rodnoj Njemačkoj. Bilo je to 1972.

Kada je ostala udovica, iako vrlo vezana za svoga muža, nije se prepustila tuzi i jadikovki, već je nastavila raditi, mada ne tako intenzivno kao prije. Njen posljednji film nastao je 1976. godine kada ju je NFB of Canada pozvao da radi za njih. Tada je nastao kratki 'Aucassin et Nicolette'. Lotte je snimila više od 80 filmova, bilo kratkih ili dugih. Odabir iz ove bogate filmografije možete vidjeti ovdje.

Lotte Reininger umrla je u snu 19.06.1981.

*Prvi siluetni film je kratki 'The sporting Mice' iz 1909. godine. Autor je Britanac Charles Armstrong.

**Ministar financija Luja XV, sredinom XVIII st., koji je, zbog štednje, navodno preporučivao jednobojno slikarstvo umjesto minijatura u bojama koje su bile skupe.