Greta Garbo

Božanstvena Greta, La Divina, strankinja s plavi eyes očaravajućeg alta i tvrdog naglaska; misteriozna žena mrka izraza i snenih očiju.

Pak iznenađujuće toplog osmijeha i prikladnih tamnih naočala nad stiliziranim obrvama. Lijepa da boli, rezervirana da poludiš — krejzi Garbo. Osim na samom početku karijere, nije davala intervjue, potpisivala autograme (koji su tako postali jedni od najtraženijih), niti odgovarala na pisma obožavatelja.

Iako joj je karijera završila vrlo rano, paparazzi su je pratili do kraja života - narednih 50 godina. 

Filmsko razdoblje o kojem razlažemo jest ono nekima neprežaljeno, tako nazvano zlatno doba Hollywooda, 20e i 30e, c/b, nijemi film i prijelaz na zvučni - tranzicija koje je ona rijetki preživjeli svjedok. 1941. nakon neuspješnog, propalog i odista popljuvanog 'Two-Faced Woman' (George Cukor) Garbo se na vrhuncu slave, 36 joj je godina tek, povlači. I ne vrati više nikad. 'Time' magazin je napisao: 'Greta Garbo u filmu 'Dva lica jedne žene' izgleda kao da gledate vlastitu majku pijanu!'
Mitska žena je prerasla vlastiti mit i nikad više ne dopustila prostora za sličnu kritiku.

Rođena početkom stoljeća u Amerikancima dalekoj, no filmski tada izuzetno relevantnoj Švedskoj, točnije Stockholmu, mala Greta Louisa kći je siromašnih roditelja Gustafsona koja nakon prerane očeve smrti (s kojim je navodno bila veoma bliska) prerano napušta školu i počinje samostalno zarađivati za život. 14 joj je godina tek.

Isprva radi u brijačnici kao 'djevojka za pjenu', a potom u trgovini u svojstvu prodavačice. Tu će ju iskoristiti kao model za svoju reklamu u novinama. Uskoro će snimiti i filmsku reklamu za istu trgovinu, te se prvi put susresti s glumom, i to onom pred kamerama. Tu će ju nadalje zapaziti i Eric Petscher, redatelj komedija, i dodijeliti joj malu ulogu ljepotice koja se kupa u filmu 'Luffar-Petter' (1922). 

Sljedeće dvije godine Gretica osvaja stipendiju i studira glumu na Kraljevskoj dramskoj školi u Stockholmu gdje sklapa presudno poznanstvo s poznatim redateljem Mauritzom Stillerom ('Blago gospodina Arnea') koji ju angažira u odličnoj 'Goesta Berlings saga' (1924). Te iste godine počinje nova životna epoha za oboje: Stiller i Garbo odlaze u Hollywood snimiti američku verziju filma koji je postigao izuzetnu popularnost u kinima.

No, prije toga, Stiller, koji je uzeo Garbo pod svoje mentorstvo i dao joj umjetničko ime Greta Garbo, dogovara joj glavnu sporednu ulogu prostitutke kod njemačkog kolege G. W. Pabsta u također odličnom i utjecajnom filmu 'Die Freudlose Gasse' (1925) u kojem se Marlene Dietrich pojavljuje kao statistkinja.

I napokon i nikako drugačije: Hollywood. Stiller, koji je baš zapeo za mladu Gretu, dobiše ponudu za potpisivanje ugovora kod MGM moćnika; iskoristivši svoj utjecaj, ugovor potpisuju oboje. Garbo ad astra, Stiller ad Švedska. Ne mogavši se prilagoditi tamnošnjim produkcijskim zahtjevima i veliko-korporacijskim manevrima Stiller će se 1928. vratiti u rodnu deželu gdje će ubrzo i umrijeti, što će Garbo teško podnijeti.

Ipak, s druge strane Garbo je sav svoj potencijal  i talent iskoristila, unovčila i oplodila u baš obećanoj zemlji L. A.-u. 1926. igra glavnu žensku ulogu španjolske primadonne u filmu 'The Torrent' (Monta Bell) s Ricardom Cortezom i, iako studio nije polagao velebne nade u njene performanse, ostao je (pa jasno!) šokiran kvalitetom izvedbe i odnosom prema radu (luteranski odgoj). Ne zbunivši se, međutim, ni na tren, veliki šefovi su se odmah bacili na omiljeni posao osmišljavanja promotivnog materijala koji je lansirao do danas nenarušenu auru mita o tajanstvenoj i nedodirljivoj lijepoj ženki strankinji.

Slijedi osrednji 'The Temptress' (1926) koji je trebao režirati Stiller, no nakon bezbrojnih svađa s producentima, studio ga skida s projekta i angažira nekog Freda Nibla. Kako je ovdje ipak riječ o Garbo, tako je i ovaj film polučio uspjeh zahvaljujući njenoj angažiranoj interpretaciji popularnog tipa femme fatale koji joj više ne gine u karijeri: 'Flesh and the Devil' (Clarence Brown, 1927), 'Love' (E. Goulding, 1927, adaptacija Tolstoja, igra Anu Karenjinu), 'The Divine Woman' (V. Sjoestroem, 1928), 'The Mysterious Lady' (F. Niblo, 1928) i mnogi drugi, manje bitni.

Na filmu 'Flesh and the Devil' MGM ju je spario s glumcem Johnom Gilbertom, svojom muškom nadom. Van snimanja sparili su se sami. MGM je to iskoristio i kasnije ih još nekoliko puta zajedno angažirao - publika je bila oduševljena, novine imale o čemu pisati - dok ga zagonetna dama iz Stockholma nije jednostavno ostavila pred oltarom. Jednostavno i doslovno. Taj čin naravno nikad nije objasnila javnosti, kao uostalom niti jedan drugi.

Nagađalo se nekoliko stvari: da je Gilbert svojim senzacionalističkim karakterom ugrožavao njenu potrebu za privatnošću, samoćom i mirnim životom, ali i njen kronično depresivni karakter; da nije preboljela Stillerov odlazak koji joj je predstavljao zamjenu za očinsku figuru; te da je naprosto lezbijka, što ju je pratilo cijeli američki život zbog nekoliko intimnih i cjelo-životnih prijateljstava sa ženama, npr. glumicom Louise Brooks i spisateljicom i aktivistkinjom Mercedes de Acosta.

Sve u svemu, jer nikad nećemo saznati (a zar je uistinu bitno?), evo nas kod onog famoznog prelaska na zvučni film. Tranzicija je u slučaju Garbo uspješno obavljena, publika je ostala oduševljena smirenim i distanciranim altom seksi nordijskog naglaska pojedinih riječi (koje se i danas spominju) u prvom talkieju 'Anni Christie' (Clarence Brown, 1930), adaptaciji drame Eugenea O'Neilla, gdje ponavlja ulogu prostitutke s početka karijere, ovaj put lučke.
'Garbo Talks! '.
Garbo osvaja prvu nominaciju za Oscara (spomenimo da je mrzila svoj nastup u ovoj ulozi), od ukupno četiri i to sve za glavnu žensku ulogu (uostalom, kao da je ona ikad i glumila sporedne?!).

Predstojeće 30e su definitivno njene najuspješnije - žena koja je osvojila desetljeće. Iste godine snima 'Romance' (C. Brown, 1930) koji joj donosi drugu nominaciju. Slijede 'Inspiration' (C. Brown, 1931) i 'Susan Lenox: Her Fall and Rise' (Robert Z. Leonard, 1931) s Clarkom Gableom kojeg nije voljela; smatrala ga je preukočenim, 'drvenim' u glumi, dok je on nju držao umišljenim snobom.

1932. snima legendarni 'Mata Hari' (George Fitzmaurice) u kojem kreira neponovljivi lik zavodljive i senzualne ruske dvostruke špijunke iz 1. svjetskog rata. Cenzori su se bunili na njenu odjeću s filmskog plakata koja je bila preizazovna i preotvorena. Iste godine nastaje popularna melodrama 'Grand Hotel' (E. Goulding) koja angažira više zvijezda i osvaja Oscara za najbolji film, a u kojem Garbo tumači po mnogima svoj najbolji lik fatalne, ruske balerine s fantomskom i neprestano citiranom rečenicom 'I want to be left alone' koja je obilježila njen zvjezdani i privatni život.

Ugovor s MGM je istekao i ona dvije godine ne snima ništa da bi napokon potpisala novi ugovor koji joj ovaj put jamči gotovo potpunu slobodu kontrole nad filmovima, čime je potvrdila svoj neprikosnoveni status vrhunske zvijezde. Kao takva na sljedećem uratku, povijesnoj melodrami 'Queen Christina' (Rouben Mamoulian, 1934) Garbo isposluje otpuštanje glavnog glumca Sir Laurencea Oliviera i zamijeni ga bivšim zaručnikom, partnerom i ljubavnikom Johnom Gilbertom.

Zanimljivo je da je poststrukturalistička kritika ovaj film, iako je on ponajprije školski primjer prestižnih holivudskih produkcija 30ih, tumačila u vidu problematiziranja seksualnog ambigviteta (Garbo u muškoj odjeći, gotovo androginog izgleda, kritički stav prema braku, međuodnos ženskih likova, ispunjenje želje naspram dužnosti), pa tako neki narativni elementi filma koji grade fabulu bivaju shvaćeni kao kod upućen lezbijskoj publici.

1935. poznata je priča kako je veliki producent David O. Selznick želio angažirati Garbo za ulogu umiruće junakinje u filmu 'Dark Victory', no ona je htjela još jednom odigrati Anu Karenjinu, pa je čovjek producirao 'Anu Karenjinu' (C. Brown, 1935). 1936. snima, po vlastitom priznanju, svoj omiljeni film 'Camille' (G. Cukor, 'Dama s kamelijama') koji joj donosi treću nominaciju za Oscara i opće mišljenje da je njen izričaj najbolja ekranizacija novele.

Još jedna godina i još jedan film - 'Conquest' (C. Brown, 1937) da bi potom dvije godine opet došlo do zatišja i onda neočekivanog 'Garbo Laughs' u filmu 'Ninotchka' (Ernst Lubitsch, 1939) po scenariju Billyja Wildera i Charlesa Bracketta, a s dvije nominacije, Garbinom + onom za najbolji film.

Greta će pokušati još jednom zaigrati populističkiji tip uloge, dvostruku junakinju u screw-ball komediji Georgea Cukora 'Two-Faced Woman' (1941).
I Never More.

Garbo je bila iznimno fotogenična (čak neprepoznatljivo fotogenična, pokazao je jedan dokumentarac), vrlo sugestivna u krupnim planovima, te je majstorski razradila stil glume temeljen na spoju suzdržanosti i artificijelnosti kojim je dočaravala bogat emocionalni život i protuslovlja likova privlačnih žena nedokučivih muškarcima (Filmski leksikon). 1954. nagrađena je počasnim Oscarom za izniman doprinos filmskoj umjetnosti. Nije ga naravno osobno primila.

Trajno se nastanila u SAD-u, te je od 50ih pa do smrti, 16. travnja 1990, živjela u istom stanu u New Yorku gdje ju se često moglo vidjeti u šetnjama Central Parkom s prijateljima. Nikad se nije udala, niti imala djece. No, da ne bi sve tako melankolično izgledalo, dodajmo da je ipak većinu života provela kao pripadnica visokog jet-seta (bila je jako štedljiva, mnogo ulagala u nekretnine i razne investicijske fondove), u društvu, primjerice, Aristotela Onasisa.

Povodom stotog rođendana dobila je poštansku marku koju je izradio Piotr Naszarkowski, a koja je 23. rujna puštena u prodaju u SAD-u i Švedskoj. Marka prikazuje Gretu u 27. godini života dok je snimala film 'As You Desire Me' (G. Fitzmaurice, 1932).
Sahranjena je u rodnoj Švedskoj.