Peter Kubelka

Čovjek kojem su Stan Brakhage, Jonas Mekas i Fred Camper jednoglasno skinuli kapu! Ne doslovno, ofkors, jer velikom je art kuharu malo teže staviti soli na rep.

Nakon što je davnih 50-ih završio studij režije u Beču i Rimu, Peter Kubelka odmah se bacio na proizvodnju vlastitih umjetničkih djela i teorijskih tekstova te na osnivanje Austrijskog filmskog muzeja u Beču (1964), a stigao je obaviti i podosta predavanja o filmu na frankfurtskom umjetničkom sveučilištu, gdje je bio i rektorom od 1985. do1988. godine.

Smatraju ga najvećim perfekcionistom filmskoga medija, a i veliki je MC Brakhage izjavio da je Kubelka najveći od najvećih. Od 50-ih, kada počinje njegova karijera, Kubelka je već počeo spajati mnoge naizgled nespojive stvari, poput kuhanja i režiranja, arhitekture i glazbe, a njegova su genijalna predavanja bila, i još uvijek jesu, posjećena jednako kao i ona drugog neobičnog 'pop' idola, Slavoja Žižeka. Zato nije neobično što je Kubelka do danas gostovao na brojnim simpozijima, poput onoga samo naizgled neobična naziva 'Non-Industrial Film - Non-Industrial Cuisine', jer već je 1967. razvio svoju prezanimljivu tezu o kuhanju kao umjetničkoj formi. Tu je temu - 'Film and Cuisine as Art' - 1980. uključio u svoja predavanja koja su već tada izazivala pozornost zbog još jednog od projekata koji se veže uz ime tog genijalnog Austrijanca.

Plan za 'idelni film' pod nazivom 'The Invisible Cinema' počeo je davne 1958, a ponovno ga je aktualizirao 1970. za Anthology Film Archives u New Yorku, što je također i pomogao osnovati.

Na pitanje zašto bi se čovjek uopće bavio (eksperimentalnim) filmom Kubelka odgovara precizno skovanim odgovorom koji uključuje čovjekov primordijalni primitivni instinkt da skuplja i slaže objekte kako bi mu služili za nešto drugo; u redateljevu slučaju, za 'novu' umjetnost. Druga je bitna stavka filmaševa društvena uloga u kojoj je stavljen u poziciju arheologa koji preispituje pronađene stvari ljudske povijesti i reinterpretira ih kako bi im osigurao kontinuitet i suvremenost. Treća je stvar povezana s Kubelkinom opsesijom filmom; naime, film se kreće u 24 sličice u sekundi (frames per second – fps) pa je tako njime moguće prenijeti 24 odvojene slike i zvuka u svakoj sekundi.

Tradicionalna se kinematografija ne koristi u dovoljnoj mjeri tom jedinstvenom mogućnošću isporučivanja informacija u tako čistom i kompaktnom obliku, smatra Kubelka, pa je upravo zato 'drugačiji' pogled u stvarnost ono čemu treba težiti jer se to filmom zapravo najbolje i može napraviti. Naravno, ne treba zaboraviti da je eksperiment samo procesni dio snimanja rada, a da završeno djelo više nije eksperiment, nego rad dobiven eksperimentiranjem, isprobavanjem i kombiniranjem. Zbog svega toga – filmaševe aktivne uloge u sakupljanju, interpretiranju i pročišćavanju materijala kako bi osmislio drugačije značenje - Kubelka smatra kako se upravo film ne bi nikada smio prebacivati u drugi medij (DVD ili video), jer kao i neke druge umjetničke forme zahtijeva manipulaciju samim materijalom (ljudski otisak) kako bi imao društvenu važnost.

Filmove je, kao što smo već rekli, počeo stvarati 50-ih godina, no radovima koje je režirao od 1956. do 1960. ('Adebar', 'Schwechater' i 'Arnulf Rainer'), Peter je spremno zakoračio u sasvim novu eru filmskog eksperimentiranja i to upravo nevjerojatnom sviješću o samom mediju koji se okreće u 24 sličice ps. Problem prikazivanja i prikazivoga, koji je obilježio Austrijančev rad, osigurao mu je i to da njegove radove često nazivaju 'nefilmovima', kao što i Cageovu muziku zovu 'neglazbom'.

Nakon takvoga iskoraka u filmovanju, Kubelka se posvećuje 'kuhanju' još revolucionarnijih stvari – metrički, metaforički i metafizički film (kasnije i strukturalistički) samo su neke od 'formi' koje su poslužile Kubelki da razvije svoju osebujnu teorijsko-antropološku kuhinju koju najbolje predstavlja tek nekoliko kratkih filmova i nedavno okupljenih u dva programa koja su se zavrtjela u kinodvoranama diljem svijeta.

Pod nazivom metrički filmovi mogu se naći Kubelkine uspješnice poput već spomeunutih filmova 'Adebar' (1956/57), 'Schwechater' (1957/58) i 'Arnulf Rainer' (1958/60), dok se metaforičkim filmovima smatraju 'Mosaik Im Vertrauen' (Mosaic in Confidence) (1954/55), 'Unsere Afrikareise' (Our Trip to Africa) (1961-66) i 'Pause!' (1977).

O njegovim su radovima s kapom dolje pisale teoretičarske face poput Jonasa Mekasa, Freda Campera, Petera Tscherkasskyja i Stana Brakhagea, što nas ne iznenađuje baš mnogo. Camper, primjerice, govoreći o 'Unsere Afrikareise' kaže da nije vidio ništa slično tom radu u kojem apsolutna preciznost prikaza relativno konvencionalnih slika lova u Africi rezultira fantastičnim slikama i dojmovima prirode. U 'Adebaru', nastavlja Camper, Kubelka odlazi korak dalje od velikana sovjetske montaže (primjerice, Eisensteina) koji su kadrove povezivali u značenjske sklopove, vraćajući se pojedinačnoj sličici kao značenjskoj jedinici filma.

Činjenica da se film kreće u 24 slike po sekundi početna je točka Kubelkina eksperimentiranja na koju zatim nadovezuje određeno pravilo između alterniranja pojedinih kadrova/slika (primjerice, konzistentna izmjena pozitiva i negativa). Mekas se osvrnuo na Kubelkin film 'Pause!' tijekom kojeg je, kaže, osjećao pravi egzistencijalni užas dok je Austrijanac komadao i razodijevao svoje slike do samih molekula. Jonasovu pohvalu Kubelki može se razumjeti iz posljednje rečenice kojom završava kratki osvrt na pauzirani film – kao i na nebu, kod nas na zemlji postoji samo jedan pravi Stvaralac i Bog, genij kojeg mi smrtnici nikada nećemo moći razumjeti.

Malo manje poetski Camper je pisao o radu 'Schwechater', kojeg je Kubelka snimio po narudžbi istoimenog piva 1958. Kubelka je, naravno, imao druge ideje o tome što znači povećati prodaju piva pa je tijekom višemjesečnog montiranja svojeg masterpiecea (materijala koji je snimljen bez neke posebne točke gledišta; onako, odoka) predao tvrtki minutu i pol histerično brzo montiranog filma koji je zbog nevjerojatno brze izmjene slika otklizao u totalnu apstrakciju. Izmjena pozitiva i negativa s crvenom bojom koja bi trebala prikazivati ljude koji piju pivo, nije nikada prodala niti jedan sanduk ali, kaže Camper, ako ikada odem u Austriju iako mrzim pivo, popit ću jedan Schwechater u čast najboljih minutu i pol u povijesti svjetske kinematografije.

Ako niste primijetili, mogli bismo mi ovako do sutra, ali čini nam se da Kubelku nije ni trebalo dodatno predstavljati svim ljubiteljima 7 (i pol) umjetnosti. Tko bi još, neka ga Googlea, a možda ga uskoro vidimo u nekoj dostojnoj varijanti i u domaćim vodama. Naravno, ni u kojem slučaju na DVD-u ili nedajbože na Divx-u.