Wong Kar Wai

Drugo ime za distorzirani slow motion, redatelj koji godinama dubi nad prolaznošću vremena i inim transcendtalijama, upoznajte cara Kar Waia, Wonga.

Wong Kar Wai je uz Johna Wooa i Tsuija Harka najveće ime honkonške kinematografije. Unatoč tome, u njegovoj biografiji nećete naići na onu količinu pikantnih detalja na koju ste navikli nailaziti u biografijama redateljskih ekscentrika. Filmski mag nikada nije pohađao filmsku školu i svoju intimu skriva kao zmija noge. Kako u njegovim filmovima sve pršti od podteksta i simbolike, Wong Kar Wai se tijekom godina prometnuo u ikonu ljubitelja art filma i čestu temu seminara na akademskoj razini.

Redatelj, pravim imenom Wang Jiawei, rođen je u Šangaju 1958, no djetinjstvo u tom gradu nije dugo trajalo jer njegova obitelj već 1963. seli u Hong Kong, a petogodišnji Wong odvaja se od brata i sestre koje nakon toga cijelo desetljeće nije vidio. Dok je studirao grafički dizajn na honkonškoj Politehnici, razvio je neobično jaku strast prema fotografiji, posebno prema djelima Roberta Franka, Henri Cartier-Bressona i Richarda Avedona. Nakon diplome, 1980, upisuje tečaj produkcije na lokalnoj postaji TVB asistirajući producentima dramskog programa i tezgareći ponajviše na sapunicama, a dvije godine kasnije prihvaća se pisanja scenarija za dugometražne filmove. Od desetak scenarija koje je napisao sredinom osamdesetih najboljim smatra onaj za 'Final Victory' koji je napisao pod mentorstvom Patricka Tama.

Iako njegov dugometražni prvijenac 'As Tears Go By' iz 1988. prema mišljenju mnogih dosta duguje Scorseseovu 'Mean Streets', publika u Kar Waievom filmu odmah prepoznaje originalni vizualni stil, a isti ubrzo postaje veliki hit u Kini. Doživljava i prvo međunarodno priznanje jer je film bio prikazan i u specijalnoj kritičarskoj sekciji u Cannesu. Wonga tada smještaju u grupicu najperspektivnijih pripadnika honkonškog Drugog Vala iz sredine osamdesetih (uz Eddiea Fonga, Stanleya Kwana i Claru Law) koji se u poetičkom smislu naslanjaju na djela predstavnika Novog Vala iz šezdesetih; Tsuia Harka, Ann Hui i Patricka Tama, Wongova mentora i suradnika koji na mladog štićenika prenosi interes za teme kulturne dislociranosti i otuđenja.

Inovacija Drugog Vala odnosi se na svježi vizualni pristup nove generacije, ali i na daljnju razradu političkih pitanja koja su se ticala podvojene pripadnosti građana Hong Konga koji su tada, 1984. spekulirali o neizvjesnom ishodu sino – britanskih sporazuma kojima bi se Hong Kong, tada pod kolonijalnim nadzorom Velike Britanije, vratio matičnoj Kini (što se 1997. i dogodilo). Drugovalovci su se te teme prihvatili ozbiljno i s mnogo introspekcije, pa je hongkonška kinematografija doživjela novi nivo zrelosti.

Wongov drugi film, 'Days of Being Wild', koji nastaje 1990. pod budnim supervizorskim okom spomenutog Patricka Tama, unatoč zvjezdanom castu i velikom uspjehu na Hong Kong Film Awards, gdje osvaja nagradu za najbolji film i najbolju režiju, kod publike prolazi nešto slabije, kao i 'Ashes of Time' iz 1994. Srećom, u pauzama snimanja potonjeg Wong u miru kafića Holliday Inn piše svoj sljedeći scenarij i hvata povoljno svjetlo ne bi li snimio kadrove za još jedan film. Džabalebarenje uz kavu mu se i te kako isplatilo, jer je film o kojem se radi kultni 'Chungking Express', uvrnuti romantični triler kojeg je, odmah nakon debija 1994. Quentin Tarantino ugrabio za prvi projekt svoje distribucijske kuće Rolling Thunder.

U filmu 'Chungking Express', koji se sastoji od dvije priče o dva policajca (223 i 663) u ljubavnim jadima, Wai je definitivno pokazao sve majstorije svoje kamere (fenomenalni Christopher Doyle) – fantazmatske slow motion scene, distorzirane close – upove i scene tučnjava snimljene iz nekoliko različitih kuteva, ali i da se uspješno hvata u koštac s osjetljivim obradama dubljih tema kao što su otuđenje u velikom gradu i prolaznost ljubavi i vremena koju duhovito parabolizira pričom o povezanosti ljubavi i roka trajanja limenke ananasa.

S vremenom Kar Waieva opsjednutost memorijom, vremenom i prolaznošću prelazi okvire filmske umjetnosti, pa se tako njegove, često začkoljaste sentence iz filmova (za koje nikad nema detaljno razrađene scenarije) citiraju po brojnim wongoljupskim siteovima kao najveće mudrosti, a od njih bi pošteniji kompilator mogao napraviti knjigu veličine dvaju telefonskih imenika (često se citira njegova mudrost iz 'Ashes of Time': 'Ako nešto želite zaboraviti, morate to samo dobro zapamtiti. Jednom mi je netko rekao: Ako se želite riješiti nečeg, najbolji način da to zadržite jest da to zadržite u memoriji'). Pa tko voli, nek' izvoli...

1995. ubire lovorike svojim 'Fallen Angels' koji je premijerno prikazan na Toronto Film Festivalu, a dvije godine kasnije 'Happy Together', hrabra priča o gej paru čiji se odmor u Argentini pretvara u mračnu pustolovinu, donosi mu Zlatnu Palmu Cannesa, čime postaje prvi Kinez koji je kući ponio taj slavni trofej. 2000. za Palmu je nominiran i njegov  'In the Mood for Love', priča u kojoj rekreira atmosferu u Hong Kongu šezdesetih o dvoje osamljenih ljudi koji se dosele u istu zgradu gdje ubrzo saznaju da im je osim velikog broja zajedničkih  interesa zajedničko i to što ih njihovi partneri varaju jedno s drugim. Film u Cannesu ubire nagradu za tehnička postignuća, a glavni glumac Tony Leung Chiu biva proglašen najboljim.

Osim po iznimnoj pažnji koju posvećuje kameri, Kar Wai je poznat i po originalnim scenarijima s nelinearnom naracijom, što je, kako kaže u rijetkim intervjuima, zasluga utjecaja argentinskog pisca Manuela Puiga ('Poljubac žene pauka') čiji je veliki fan. Iznimnost njegova stila često se pripisuje i načinu na koji pretpostavlja detalj cjelini, bavljenju vremenom i pamćenjem u kontekstu osamljenosti, te postizanjem emocionalnih efekata bojom (iz čega se može iščitati utjecaj francuskog Novog Vala i Jeana Luc Goddarda).

2001. s reklamom za BMW 'The Follow' u kojoj vozač (Clive Owen) prati ženu celebritya osumnjičenu za preljub, Kar Waijeva karijera kreće u novom pravcu, pa s obzirom da je i u tom mediju zaplivao kao riba u vodi, 2002. radi još nekoliko vrlo uspješnih reklama i to za Lacoste, Motorolu i Orange France o kojima smo dosta pisali na našim stranicama. Iste godine snima trominutni spot za DJ Shadowa 'Six Days' s Chen Changom ('Tigar i Zmaj') i tada vodećom kineskom manekenkom Danielle Graham u ulogama bivših ljubavnika.

Dvije godine kasnije redatelj se vraća svojoj matičnoj disciplini s filmom '2046', atmosferičnom pričom o piscu u čijem romanu misteriozni vlak nakrcan ljudima koji tragaju za izgubljenim sjećanjima svakih toliko kreće u godinu 2046. Iste godine, Wong ukršta kamere s još dvojicom velikana svjetske kinematografije Michelangelom Antonionijem i Stevenom Soderberghom u ciklusu 'Eros' za koji naš redatelj radi prvi dio, 'The Hand', erotiziranu priču smještenu u dekor šezdesetih o strasti koja se rađa između kurtizane i njenog mladog krojača. Njegov posljednji uradak o misterioznoj ženi upletenoj u špijunske poslove s Nicole Kidman u glavnoj ulozi zove se 'Lady From Shangai', a radnja je smještena u tridesete godine prošlog stoljeća.

Dug je put prošao Wong od asistenta na sapuničkim djelatnostima, preko lokalnog uspjeha u Hong Kongu, pa sve do Cannesa i suradnje s Nicole Kidman, a 2006. mu donosi još jedan posjet tom gradu u kojem će grijati stolicu, ne kao natjecatelj, već kao porotnik.