Mike Leigh

Genijalan analitičar ljudskog uma i osjećaja, Mike Leigh slovi kao najbolji poznavatelj svojih glumaca i radničke klase u čije ih okrilje često postavlja.

Ako ćemo se ravnati prema jednom od zaključaka Rolanda Barthesa, ideologija se uvijek skriva u realističkom prikazivanju stvarnosti tako da pomislimo kako je svijet upravo onakav kakvim ga se prikazuje, a ne rezultat nekog manipulatora ili redatelja koji stoji iza njega i koji je u njega ugradio što je htio. U tom bismo slučaju Mikea Leigha mogli nazvati jednim od najvećih ideologa radničke klase, malih ljudi i njihovih, u velikoj slici svijeta, nevažnih života koje uglavnom obilježavaju velike moralne dvojbe, teške odluke i najjače ljudske emocije.

No bez obzira na to što su Leighove drame uistinu poprilično daleko od jednostrano politizirane stvarnosti – kad se već riječ ideologija nespretno nadvila nad ovim uvodom - kritičare to nije sprječavalo da velikog poznavatelja glumačkog umijeća uspoređuju s njegovim britanskim sunarodnjakom Kenom Loachom, čiji je realizam itekako potkožen političkom svakodnevicom. Leighovo majstorstvo ponajprije odaje čovjeka koji u svakom trenutku zna što hoće, što čini nam se krasi upravo najveće poput Wellesa, Kubricka ili Bergmana. No, reputaciju samosvjesnog i pomalo arogantnog redatelja nije stekao samo svojim filmskim umijećem, nego raznim intervjuima koji ga odaju kao beskompromisnog umjetnika čija riječ često mora biti zadnja, ako je uopće i bude na pokoje glupo pitanje upućeno od nevještog ispitivača.

Leighov filmski razvoj počinje u trenutku kad shvaća da primarni impuls prema glumačkom zvanju želi zamijeniti radom iza kamere, pa se stoga s londonske Kraljevske akademije dramskih umjetnosti prebacuje na filmsku školu i počinje studirati ono što će mu na kraju i donijeti mjesto u filmskih top 10. Isprva režira kazališne komade s pomalo eksperimentalnim štihom, a kasnije i televizijske filmove za BBC.

Jedan od prvih radova koji se često spominju u njegovoj predfilmskoj karijeri, drama 'Bleak Moments', godine 1972. postaje debitantski redateljski rad u kojem otkriva zametak svojih kasnijih preokupacija, a sažetak gotovo da posvećuje još jednom velikanu režije – Ingmaru Bergmanu. Godinu dana kasnije počinje raditi za televiziju i snima prvu dramu 'Hard Labour' u kojoj jednu od uloga igra Alan Erasmus - partner Tonyja Wilsona, suosnivač i producent u Factory Recordsu kojeg je kao glavnog lika uzeo Leighov sunarodnjak Winterbottom za svoj mančesterski '24 Hours Party People', a jednu od svojih prvih (kameo) uloga tumači i Ben Kingsley kao pakistanski taksist.

Do prvog uistinu svjetski priznatog rada proći će još 15-ak godina koje će Leigh iskoristiti za 'vježbanje' na televizijskim radovima i radio-dramama – 10-ak dugih i kratkih filmova, posebice za serijal Play for Today koji se vrtio ponedeljkom i srijedom navečer na BBC-ju, često nisu dobivaje najviše ocjene (bez obzira na veliko gledateljstvo), iako kritičari u retrospektivnom pogledu kao najuspješnije izdvajaju 'Nuts in May' (1976), 'Four Days in July' (1984) i 'Meantime' (1981; glumački debi Tima Rotha i Garyja Oldmana). U tom se 15-godišnjem međuvremenu, od debitanta do dobitnika FIPRESCI-ja na Cannesu za 'High Hopes', uspio oženiti s glumicom Alison Steadman, od koje se razveo nakon 23 godine bračnog staža, dobiti dva sina (Tobyja i Lea) te otkriti mnogo glumaca koji će kasnije steći svjetsku slavu, ali i poneke koji će se u sljedećim Leighovim filmovima pod pokroviteljstvom majstora drame tiho probiti u sam vrh glumačkog zanata.

Najplodnije razdoblje Leighova stvaralaštva čini neprekinut niz od osam velikih radova koji gotovo u svakoj kritičarskoj teki dobivaju najviše moguće ocjene – 'High Hopes' (1988), 'Life is Sweet' (1990), 'Naked' (1993), 'Secrets and Lies' (1996), 'Career Girls' (1997), 'Topsy Turvy' (1999), 'All or Nothing' (2002) i 'Vera Drake' (2004). U tom se veličanstvenom nizu Leigh otkrio svijetu kao 'novi Stanislavski' jer je svaki film počinjao snimati pola godine prije prvog kadra, koristeći to vrijeme za iscrpne vježbe s glumcima u kojima se bez scenarija i znanja što će koji od njih uopće raditi u filmu počinje analizirati likove i improvizirati, što u konačnici vodi do veoma životnih i prirodnih situacija u kojoj svaki od glumaca poznaje lik koji glumi i izvan onoga što vidimo na platnu.

Njegov je stil, dakako, isprovocirao i brojne imitatore koji se trude na sličan način postići stvarnosnu teksturu svojih filmova, a Leighova se veličina čita upravo u tome što zasad još nijedan nije ostvario ono što gotovo svaki Leighov film čini remek-djelom, pa nam to ostavlja za zaključiti da je potrebno mnogo više od puke improvizacije i rada s glumcima da bi se snimio dobar film.

Prvi u nizu od osam veličanstvenih, 'High Hopes', portretira život mladog para u posttčerskoj Engleskoj, a 'Life is Sweet' tematizira, kao i 'Sve ili ništa', život londonske obitelji iz predgrađa koju se može etiketirati oznakom donja srednja klasa. 'Naked' je Leighovo prvo upisivanje na svjetsku mapu filmskih velikana, ali i odmak od dobro utabana tematskog puta kojim je krenuo na velika platna, zaradivši kansku nagradu za najredatelja i BAFTA-u za portret brutalnog i sirovog Johnnyja koji luta londonskim ulicama. Nakon odmaka od svojih omiljenih tema Leigh im se vraća u 'Secrets and Lies', posvećujući film mladoj crnkinji i njenoj biološkoj majci koja ju je nakon rođenja dala na usvajanje. Povratak radničkoj klasi i obitelji opet mu je donio Zlatnu palmu na Cannesu te čak 5 nominacija za Oscara uz brojne nagrade losanđeleskih, londonskih i ostalih kritičarskih cehova.

'Career Girls' je, kao i brojni drugi Leighovi radovi, dobro prošao kod kritike, a loše kod publike, iako je tematizirao prijateljstvo između dvije 30-godišnjakinje koje se sreću prvi put nakon što su bile cimerice na koledžu i provode zajednički vikend, što na razini sinopsisa zvuči kao idealan holivudski razbibrižni film. Biografska komedija o skladateljima Gilbertu i Sullivanu, 'Topsy Turvy', još je jedan Leighov izlet u malo drugačije vode, no nagrade su i ovaj put pljuštale, kao i nominacije za Oscara (čak 6) te nove pohvale za njegove glumce. Nakon već spomenutog 'Sve ili ništa' Mike se upušta u rad na zasad zadnjem radu – 'Veri Drake', obiteljskoj priči o sposobnoj ženi koja 20 godina ispunjava tajnu misiju i pomaže mladim ženama da se riješe neželjene trudnoće u vrijeme kad je u Britaniji pobačaj zabranjen. Film je osvojio svog prvog Zlatnog lava na Veneciji, nakon što ga je kanska direkcija odbila uvrstiti u glavnu konkurenciju, vjerojatno u strahu da bi kući odnio i treću palmu u 10 godina.

Svim je Leighovim filmovima zajednička tema obitelj (osim u 'Razgolićenima' koji odskače na više razina) i snalaženje likova u njezinu zajedništvu te rješavanje svakodnevnih problema koji su svojstveni životu s drugima. On sam nikad ne nudi savršen recept jer njegove priče uglavnom funkcioniraju na emocionalnoj razini i postavljaju više pitanja nego što na njih odgovaraju. Tvrdi da je Hitchcock u potpunosti promašio bit filmske umjetnosti kad je izjavio da žena koja cijeli dan obavlja kućanske poslove ne želi ići u kino gledati filmove koji govore o ženi koja cijeli dan obavlja kućanske poslove; ljudi vole gledati ono što odražava njihove svakodnevne živote, smatra Leigh, a upravo to nedostaje (američkoj) kinematografiji danas.

O drugoj rečenici još jednog filmskog velikana Jeana Renoira – svi redatelji snimaju uvijek samo jedan film iznova – Leigh ima mnogo bolje mišljenje, otkrivajući da je i sam svjesan svojih preokupacija kojih se ne može otresti, a koje se viđaju u svim njegovim radovima – trudnoća, roditeljstvo, odnos između roditelja i djece, odrastanje... Upravo su to ključni motivi koje Leigh majstorski uspijeva prikazati u veoma stvarnim i toplim ljudskim pričama, a čak i kad nam se čini da se u filmu ne događa ništa osim života samog (kao u, primjerice, 'All or Nothing') izgleda da je baš to ono što čini i našu svakodnevicu – i sve i ništa.