Michael Haneke

Rezanje spolnih organa u 'Pijanistici', rezanje vrata u 'Skrivenom', mučenje i ubijanje obitelji u 'Funny Games' – dobrodošli u sivi svijet Michaela Hanekea!

Nijemac prema rođenju, Austrijanac po djetinjstvu i većini života, a Francuz prema financijskim donacijama za snimanje posljednjih filmova, Michael Haneke pravo je miteleuropsko dijete koje na sadistički način, svojstven upravo djeci, zasijeca duboko u kancerogeno tkivo bolesne građanštine, čineći od njezine svakodnevice punokrvni horor film.

Seciranje suvremenog društva oduvijek je bila magična misija mnogih redatelja koji su se na ovaj ili onaj način hvatali u koštac s njegovim ranama, no Haneke je jedan od onih koji takvoj rani neće tijekom čitavog radnog staža dozvoliti da zacijeli, već će je pustiti da nam iskrvari pred očima, nemajući milosti ni za publiku, koja je i sama dio bolesnog svijeta koji predstavlja. Takva je nemila sudbina zadesila i Wima Wendersa koji je morao izaći iz dvorane tijekom prikazivanja Hanekeova filma 'Funny Games' u Cannesu 1997.

Sam redatelj pak o ovakvim i sličnim uvodnim riječima u njegov opus tvrdi da su zapravo u korijenu optimistične jer pesimistična je ideja o publici koju se hrani idejom da postoje jednostavna rješenja, poput one koja uživa u holivudskim filmovima u kojima i katastrofa svjetskih proporcija izgleda kao nešto u čemu biste voljeli sudjelovati zbog zajedništva i veselog glazbenog broja na odjavnoj špici.

Na prigovor o takvom, pomalo perverznom postavu stvari, Haneke ima vrlo jasno mišljenje: svako je objašnjenje u filmu – postupaka, likova ili sudbine koja ih je zadesila – olakšavanje stanja stvari gledatelju, nešto što nas čini lažno optimističnima, ne uzimajući u obzir kompleksnost života i producirajući laž da stvari uvijek sjednu na svoje mjesto. To je ono što nas zapravo čini pesimistima, kad se lijepe stvari na platnu izjalove u životu.

'Želim vam neugodnu večer', rečenica je kojom je Haneke pozdravio posjetitelje svoje londonske retrospektive, a sudeći prema brojnim citatima iste, čini se da je upravo ona ključni sastojak svakog pregleda njegova rada, pa i onog papirnatog ili elektroničkog. Svi koji su takvu večer u maloj dozi iskusili prije godinu dana, kad je domaća televizija iza ponoći odlučila pustiti 'Pijanisticu', vjerojatno se slažu oko toga da Haneke vrlo dobro zna što radi i što govori.

Sin redatelja i glumca Fritza i majke glumice Beatrix von Degenschild, Haneke svoju mladost provodi u austrijskoj radničkoj suburbiji koju dobro poznaju svi posjetitelji koncerata u Wiener Neustadtu. Nakon odustajanja od snova o glumačkoj i pijanističkoj karijeri, Haneke se odlučio studirati psihologiju, filozofiju i dramu na bečkom sveučilištu. S diplomom u džepu okušava se kao filmski kritičar, a zatim kao urednik na njemačkoj TV-postaji Südwestfunk i dramaturg u raznim kazalištima.

Svoj filmski debi ostvaruje televizijskim filmom 'After Liverpool' (1973), odlučivši zanat prvo tesati na brojnim književnim adaptacijama za male ekrane. U tom je razdoblju mudro pripremao teren za svoj prvi dugometražni film, koji će 1989. odjeknuti kao prava bomba u kritičarskim krugovima. 'The Seventh Continent' (Sedmi kontinentio?) postat će prvi dio ledenjačke trilogije ('glaciation trilogy') čije će nastavke snimiti u veoma kratkim razmacima – 'Benny's Video' (1993) i '71 Fragments of a Chronology of Chance' (1994). Sva su tri filma prikazana u popratnim programima na Cannesu, a 4 sljedeća u glavnoj konkurenciji, s time da su 'Pijanistica' i 'Skriveno' kući otišli mnogo sretniji nego što je Haneke mislio prijašnjih godina, s pokojim peharčićem da podsjećaju na sunčane francuske dane.

Duga i sretna ljubav Hanekea i Francuske počela je nakon filma 'Funny Games' (1997), svojevrsna epiloga ledenjačkoj trilogiji, kad eskaliraju problemi s financiranjem u Austriji i kad se redatelj polako okreće izvorima iz drugih zemalja. U međuvremenu je prilagodio za televiziju Kafkin 'Dvorac' (1995) - što vrlo dobro daje naslutiti njegove (vječne) preokupacije, a nakon takvog poteza uslijedio je 2000. godine i 'Code Unknown'. Iako je počeo raditi na filmu 'The Time of the Wolf', koji je napisao davnih 80-ih, a koji će završiti tek godinu dana prije 'Skrivenog', financijska konstrukcija pokazala se prilično labavom te je prijetila odvesti redatelja u potpunu propast, i to baš nakon velikog uspjeha s 'Funny Games'. No, dogodilo se čudo i Hanekeov je telefonski broj okrenula velika zaljubljenica u njegov rad, Juliette Binoche, koja ga je pitala ima li što protiv da naprave nešto zajedno. Budući da je dotad radio s relativno nepoznatim glumcima, Juliettino je ime vjerojatno pomoglo zahtijevima upućenim financijerima te je snimljen već spomenuti 'Code Unknown'.

Nakon svih tih rodukcijskih problema Haneke je uspio postići nevjerojatan uspjeh svojim sljedećim remek-djelom, ekranizacijom 'Pijanistice' (2001) kontroverzne Elfride Jelinek, danas Nobelovke, koja je svoj roman napisala davne 1983., a do ulaska u novi milenij nije dozvoljavala redatelju da ga ekranizira jer je sama radila na scenarističkom pokušaju oživljavanja svoje priče. Cannes je i opet sretno poskočio te dao Michaelu Grand prix, a Benoitu Magimelu i Isabelle Huppert nagrade za najboljeg glumca i glumicu. Konteksta radi, iste je godine veliki festival nagradio Danisa Tanovića za scenarij 'Ničije zemlje'.

Godine 2003. slijedio je već spomenut nikad realiziran 'The Time of the Wolf', a nakon toga film koji se polako dovukao i u domaća kina - 'Caché', 'Hidden' iliti 'Skriveno' (2005).

Hanekeovu se filmsku karijeru može podijeliti na razdoblje u kojem ocrtava i kritizira austrijsko društvo, što uglavnom i financiraju austrijski fondovi – 'The Seventh Continent' (1989), 'Benny's Video' (1993), '71 Fragments of a Chronology of Chance' (1994) i 'Funny Games' (1997). Drugo razdoblje, koje čine njegova posljednja 4 filma snimljena u 21. stoljeću, obilježava mnogo šire bavljenje problemima europskog suvremenog čovjeka, a financijeri stižu uglavnom iz Francuske, kao uostalom i glumci – 'Code Unknown' (2000), 'La Pianiste' (2001), 'The Time of the Wolf' (2003) i 'Hidden' (2005).

Zajedničko čitavom Hanekeovu opusu jesu katastrofični svjetovi koje ocrtava – obiteljsko samoubojstvo u 'Sedmom kontinentu', bezrazložno i nasumično nasilje u 'Zabavnim igrama', slika medija u 'Bennyjevu videu', raspadanje značenja u 'Code Unknown', perverzna tragedija u 'Pijanistici' i jalovo pretresanje vlastita života u 'Skrivenom' na tragu dobrog znanog 'Oldboya'. Svima je zajednička tema nasilja i medija preko čega se sustavno secira duševno stanje društvene stvarnosti koja se, uslijed tjeskobe i bijesa, u zatvorenom krugu vraća natrag nasilju kao rodnom mjestu i prirodnoj posljedici.

'The Seventh Continent', primjerice, daje savršen primjer urbana otuđenja, smiještajući obitelj protagonista u bezlični grad Linz opustošen industrijom, umrežen sivim podzemnim željeznicama i blijedim ulicama. Likovi koji naseljavaju taj grad jednako su bezlični, kao i obitelj koja, usisana u takav okoliš, više i ne komunicira. Otac, majka i kćer cijeli film provode čineći uobičajene radnje, ponekad ispresijecane apsurdnim i bezrazložnim scenama, kao trenucima u kojima se pokazuje njihovo 'normalno' građansko pucanje po šavovima; kćerka glumi da je slijepa, majčin brat dolazi na večeru da bi ubrzo počeo plakati, otac razbija po kući i baca novac u WC... Na kraju, obitelj jednako bezrazložno napravi samoubojstvo. I sve to bez vidljiva uzroka ili uopće dubljeg ulaženja u karaktere likova. Hanekeovim riječima: trudim se raditi antipsihološke filmove, ostavljati prazninu koju će popuniti gledatelj svojim razmišljanjima. Riječima jednog od brojnih kritičara, riječ je o mirnoj kronici pakla, filmu koji zaziva Gaspara Noéa, Kie¶lowskijev 'Dekalog' ili pak Bergmanove i Antonionijeve režije u kojima se ništa naočigled ne događa.

Drugi dio trilogije, 'Benny's Video', počinje klanjem svinje pred kućnom kamerom - djelom 14-godišnjeg Bennyja, zanemarena djeteta imućnih bečkih roditelja čiji je glavni hobi snimanje svijeta oko sebe i šaltanje televizijskih kanala na kojima se u pravilnim razmacima pojavljuju slike neonacista, reklame za igračke ili reportaže iz rata u Bosni. Jednoga dana upoznaje djevojku u videoteci i vodi je kući, pokazuje joj oružje kojim je ubio svinju i zatim je ubija. Obzor gledateljeva očekivanja dječak upoznaje djevojku-sprijatelje se-nastaje romansa zamijenio je zlokobni niz dječak upoznaje djevojku-dječak ubije djevojku. Ono što bi zapravo trebao biti ljubavni ili seksualni čin, postaje činom nasilja. Slično kao što videokamera zamjenjuje Bennyjeve odsutne roditelje i iskrivljava njihov normalan odnos, tako i televizija zamjenjuje osjećaj realnosti u kojoj lažna i prava krv više nemaju neke bitne razlike.

Treći film koji može služiti kao slika Hanekeovih motiva, u kojem se sreću nasilje-televizija i besmisao-otuđenje, jest rad 'Funny Games' – brutalna i šokantna freska bezumnog sadističkog adolescentskog nasilja koje najviše doziva Kubrickovu 'Paklenu naranču', a idealan je spoj Becketta i Pirandella, barem prema tretiranju glumčeve uloge u drami. Imućna obitelj – otac, majka, sin i njihov pas – odlazi na odmor u svoju vikendicu na jezeru. Dva mlada čovjeka - koja se ponekad međusobno zovu Peter i Paul, Beavis i Butthead ili Tom i Jerry – upadaju u kuću kako bi posudili jaja. Nakon toga bez ikakva motiva muče obitelj i ubijaju sve članove. Iako stvarno nasilje gotovo nikad eksplicitno ne prikazuje nego ga obilježava pozadinskim soundtrackom, Haneke na kraju ne nudi nikakvu scenu koja bi imalo poboljšala krajnju situaciju; mladići odlaze, a obitelj je pobijena nakon višesatnog mučenja. Brojne situacije u kojima se mučitelji direktno obraćaju kameri riječima: mislite li da će preživjeti? na čijoj ste vi strani? kladim se da će umrijeti za par sati... ili pak premotavaju film kad dođe do neočekivane scene, samo su dio zabavnih igara upletenih u taj višestruko nasilan i neugodan film.

Haneke odriče svom djelu bilo kakvu povezanost s radom Olivera Stonea 'Natural Born Killers', što mnogi recenzenti često vole povezivati; Stoneov je film pokušaj korištenja fašističke e(ste)tike kako bi se proizveo antifašistički učinak, a to je pogrešan pristup, kaže. Nasilje je prikazano kroz romantiku i pozitivnost, a uz to se ne dopušta gledatelju nimalo slobode i predaha.

Uz nezaobilazni 'Hidden', najvećim se Hanekeovim uspjehom smatra opscena drama o sredovječnoj 'Pijanistici' - učiteljici klavira Eriki Kohut (Isabelle Huppert), čiji je život određen odnosom s majkom koja u potpunosti kontrolira njen život. Sadomazohistična, destruktivna i frigidna Erika svoju potisnutu seksualnost kompenzira voajerizmom i dominacijom nad svojim učenicima, što vuče korijene iz njezine vlastite prosječnosti i neuspjeha u postizanju pijanističke karijere te iz odnosa prema majci. U tu priču ulazi mladi student Walter Klemmer (Benoit Magimel) koji osjeća prolaznu, ali otvorenu strast prema svojoj učiteljici. Erika ga pokušava uvući u svoj perverzni svijet, što on s gađenjem odbija, postupajući na kraju u mučnom seksualnom činu silovanja upravo prema napucima njezine stravične fantazije. Kraj filma višestruko je mučan - Erika uzima nož s namjerom osvete, ali ga umjesto u Waltera zabija u svoje rame, mirno odlazeći iz predvorja dvorane u kojoj se održavao glazbeni recital.

Iako ga je ponekad teško gledati, Haneke barem pripada onim redateljima čiji svjetovi (nažalost) bez pretjerivanja i lažnog morala ocrtavaju svemir u kojem živimo. Što uopće jest i što znači istina u svijetu u kojem su diplomatski odgovori u trendu od drevnog Rima? Možda nije velika stvar, ali svakako dovoljno za upošljavanje djelića mozga kojim mislimo o svakodnevici.