Brian De Palma

Hitchcockov učenik, majstor stiliziranih trilera i erotičnih horora koji voli podijeljeni ekran i duuugi kadar ...

Brian De Palma rođen je u italoameričkoj obitelji koja je dala istaknute stručnjake u različitim područjima. Otac Anthony je ugledni ortopedski kirurg, stariji brat Bruce bavio se alternativnom medicinom, a drugi brat Bart poznati je fotograf. U ranoj mladosti Brian se zanimao za fiziku pa je čak osvojio i drugu nagradu na gimnazijskom sajmu znanosti i to za projekt 'Primjena kibernetike u rješavanju diferencijalnih jednadžbi' – daleke 1957. bila je to vrijedna anticipacija budućeg kompjuterskog doba.

Navodno je na početak njegove filmske karijere i kasniju preokupaciju voajerskim motivima neizravno utjecao i razvod njegovih roditelja – majka je oca optužila za nevjeru, a mladi Brian je da utvrdi istinu par dana uhodio i snimao oca. Iako je na početku studija upisao fiziku, pod utjecajem velikih filmova koje je gledao (poput Hitchcockove 'Vrtoglavice') prelazi na film i snima alternativne filmove pod utjecajem Godarda i pokreta 'cinema verite'. Zanimljivo je da je kasnije, kad je počeo snimati žanrovske i stilizirane filmove, dao svoju poznatu definiciju filma kao iluzije, odnosno po njegovim riječima 'Kamera laže cijelo vrijeme, laže 24 puta u sekundi', a time se suprotstavio definiciji svog ranog uzora Godarda 'Fotografija je istina, a film je istina 24 sličice u sekundi'.

Njegovi prvi kratki filmovi bili su vezani uz mladenačku zanimaciju, ('660124: The Story of an IBM Card', 1961), a dugometražni su mu uglavnom bile bizarne art komedije i angažirane satire u kojima De Palmina preokupacija seksom i nasiljem nije previše odskakala – ipak su to bile lude sedamdesete. Iako neće ostati zapamćen kao redatelj komedija, te De Palmine filmove će filmofili pratiti i da vide prve filmove Roberta De Nira ('Greetings', 'The Wedding Party', 'Hi, Mom'). 1972. dobiva šansu da režira još jednog velikog glumca i autora, Orsona Wellesa kao mađioničara u 'Get to Know Your Rabbit' (1972), ali zbog neslaganja sa producentima film nije uspio.

Prvi klasični De Palmin triler/horor su 'Sisters' (1973), film u kojem De Palma uvodi većinu svojih prepoznatljivih motiva: voajerističku kameru, duge kadrove, dobre/loše dvojnike, okrutne scene umorstva, snovite/košmarne scene i podijeljeni ekran. Tim filmom potvrđuje se i kao Hitchcockov učenik (protivnici bi rekli – plagijator), što je potcrtao i time što je 'preuzeo' Hitchcockovog skladatelja Bernarda Herrmanna ('Psiho'), koji je radio glazbu upravo 'Sisters'. Kad je Herrmann prigovorio da se prvih 40 minuta filma ništa ne dešava, a De Palma odgovorio da je riječ o 'sporijem uvodu, baš kao u 'Psihu'', stari Herrmann je zavrištao: 'Ti nisi Hitchcock; za Hitchcocka bi čekali!'. Herrmann je ipak bio zadovoljan De Palmom jer je napisao glazbu i za 'Obsession' (1976), još izravniju posvetu Hitchcocku i njegovoj 'Vrtoglavici' koju je napisao Paul Schrader.

Najveći tadašnji komercijalni i kritičarski uspjeh postala je 'Carrie' (1976), priča o neurotičnoj djevojci s telekinetičkim moćima. U toj adaptaciji romana Stephena Kinga glumili su mladi Sissy Spacek i John Travolta, a zanimljivo je da je audicija za glumce rađena paralelno i za glumce u filmu De Palminog kolege s faksa, Georgea  Lucasa. Lucasov film zvao se 'Star Wars', a legenda kaže da je i tekst s početka 'Star Warsa' radio De Palma osobno.

Slijedi 'The Fury' (1978), još jedna priča o telekinetičkim moćima, ovaj put smještena u špijunski milje. Iako je film imao dosta zvijezda (Kirk Douglas, Amy Irving, John Cassavetes), neobična mješavina horora, SF-a, špijunskog filma i drame nije postigla veliki komercijalni uspjeh, te je studio otkazao De Palmine planove o snimanju 'The Demolished Mana', koji bi se bavio odredom policajaca s paranormalnim moćima koji sprečavaju buduće zločine. Kritičari su svejedno obožavali film, pohvaljen je rad De Palminih suradnika: montažera Paula Hirscha, direktora fotografije Richarda Klinea i skladatelja Johna Williamsa. Zapamćeno je i da je Godard stavio ovaj film u svoju antologiju 'Histoire(s) du cinéma'.

'Dressed to Kill' (1980) je redateljev povratak na velika vrata, veliki komercijalni uspjeh, ali i velika kontroverza zbog 'voajerističkog prikaza nasilja nad ženama', što je bio glavni argument na protestima feministkinja protiv tog i sličnih horora. Ironija je da je film nastao po motivima scenarija kojeg je De Palma prethodno napisao za Friedkinov 'Cruising', film o ubijanju promiskuitetnih muškaraca - homoseksualaca. Glavni lik prostitutke koja svjedoči ubojstvu koketne plavuše (Angie Dickinson) tumačila je redateljeva tadašnja supruga, glumica Nancy Allen, i njena interpretacija odlučne prostitutke koja usprkos poniženjima sama odluči pronaći ubojicu bio je argument u prilog redatelju. Osim toga, iako je smatran samo još jednim hičkokijanskim filmom, uvodne i završne scene filma (bez riječi, uz pripovijedanje kamere i atmosferičnu glazbu) pokazale su mnogom skepticima da De Palma zna briljantno režirati.

De Palma 1981. radi triler 'Pucanj nije brisan' koji, osim što je posveta sličnim filmovima Antonionija i Coppole, kroz priču o političkoj zavjeri (John Travolta slučajno snimi ubojstvo i otkriva zavjeru da se sve zataška) angažirano progovara o tadašnjoj Americi. Iako je opet majstorski režiran (split-screen, slow motion, upotreba glazbe i zvuka), mračan kraj filma smanjio je šanse filma na kino-blagajnama, ali i pokazao da De Palma nije samo hladni tehničar već da itekako zna suosjećati sa svojim likovima.

1983. snima 'Lice s ožiljkom', remake gangsterskog hita Howarda Hawksa koji je sada smješten u Miami pun kubanskih izbjeglica i kriminalaca. Priču o krijumčarenju kokaina napisao je Oliver Stone, koji se baš skidao s kokaina, a za potrebe filma obavljao je i istraživanje unutar kokainske mafije, što ga je skoro koštalo glave. Rezultat je realističan, ali i depalminski stiliziran film (posebno gluma Al Pacina). Okrutno nasilje i psovke donijeli su filmu visoki cenzorski predikat, ali je svejedno film postao klasik osamdesetih. 'Body Double'(1984) je najeksplicitniji prikaz voajerističkog stila De Palme koji mu je u mainstream medijima (uz ponovne ocjene o sadizmu) zaradio i optužbu za pornografiju, a iako je propao na box-officeu, film je promovirao u zvijezdu sexy Melanie Griffith.

Da bi vratio povjerenje producenata, De Palma snima za njega netipičan spektakl, oskarovski 'Neslomljivi' (1987). Po scenariju Davida Mameta i uz glazbu Ennia Morriconea, uz puno slobode interpretira staru priču o sukobu gangstera Ala Caponea (Robert De Niro) i policajca Eliota Nessa (Kevin Costner). Slijedeći film je 'Žrtve rata' (1984) o američkim ratnim zločinima u Vijetnamu, i ako je u prethodnom filmu zaslužan za otkriće Kevina Costnera, sada je promovirao Seana Penna u zvijezdu i dao Michaelu J. Foxu dramsku ulogu za pamćenje. I baš kada se činilo da De Palma konačno ulazi u prvu ligu, prihvaćen i od publike i od kritike, prihvaće se adaptacije hit romana Toma Wolfea 'Vatromet taštine' (1990). Iako uz ogroman budžet i brojne glumačke zvijezde, film je bio pravi debakl koji je pokazao da De Palmu ne prihvaćaju kao autora komedija. Uvodni fdugi kadar ulaska Brucea Willisa od 5 minuta naprepoznatljiviji je detalj tog filma.

Kritičarske pohvale De Palmi vraća 'Carlitov način' (1993), još jedan gangsterski klasik u kojem Al Pacino varira kliše iskusnog gangstera, ovaj put njegov lik je stariji i nježniji, a časopis 'Cahiers de Cinema' proglasio ga je jednim od najboljih filmova devedesetih.

Paranoična špijunska akcija 'Nemoguća misija' (1996) je najveći De Palmin komercijalni hit koji je mnoge natjerao na razmišljanje što bi bilo da se De Palma, kao majstor napetih i vizualnih scena, više posvetio snimanju akcijskih filmova. Umjesto toga, De Palma nastavlja snimati trilere i radi 'Zmijske oči' (1998) koje opet neće ostati zapamćen po uspjehu, ali hoće po dugom kadru – De Palma snima kadar 'u komadu' od 12 minuta!

De Palma snima sve rjeđe, filmovi mu uglavnom ne postižu uspjeh ni kod publike ('Misija na Mars', 2000) ni kod kritike ('Femme Fatale', 2002), ali ima svoj krug vjernih obožavatelja (filmski site Directed by Brian De Palma), a dio kritičara smatra 'Misiju na Mars' i 'Femme Fatale' remek djelima. Čini se da je nekonvencionalni (svoju kćer nazvao je Lolita) De Palma ipak uglavnom bio ispred vremena, njegovi filmovi koji se sada smatraju klasicima ('Lice s ožiljkom', 'Dressed to Kill', 'Pucanj nije brisan') u svoje vrijeme bili su žestoko kritizirani i odbacivani. Možda je i još jedna sličnost s Hitchcockom ta da je i De Palma veliki inovator unutar 'prezrenih' žanrova trilera i horora kojeg su suvremenici uglavnom odbacivali, a kasnije generacije filmofila ga uvijek iznova otkrivaju.

s.p.