Aki Kaurismaki

'Kad bijah mlad ja, sjeo bih u kadu, a ideje bi samo dolazile. Sad kad više nisam tako mlad ja, u kadi samo sjedim, ah da'.

Bez isprovocirane duhovitosti tako zbori finski Jim Jarmusch koji je 2004, nakon primitka Zlatne palme u Cannesu 2002, uvršten na Guardianovu listu 40 ponajboljih redatelja svijeta gdje ponosno zauzima prestižno 19. mjesto, iako mu prezime na finskom znači jelenje brdo.

A sve počinje osnivanjem obiteljske producentske kuće 'Villealpha', nazvane u čast Godardovog 'Alphavillea' koju do danas vodi sa starijim bratom Mikom, također redateljem, i to kao redatelj, scenarist i producent. Unatoč činjenici da radni učinak te kuće iznosi 1/5 ukupne filmske proizvodnje u Finskoj, Aki 1987. osniva vlastitu producentsku kuću 'Sputnik Oy' u kojoj dalje producira vlastite filmove.

Prvi projekt datira u ne tako daleku 1981., i u njemu Aki od scenarista i redatelja ostaje samo scenarist, e ne bi li oslobodio mjesto Miki koji samo za tu priliku dolazi sa studija režije u Muenchenu. 45-minutni 'Lažac' bilježi ljetna lutanja mladog Ville Alphe (Akijev Ziggy) iz Helsinkija, karaktera uzaludno romantičnog i neprilagođenog, sklonog filozofiranju u izvedbi samog Akija. 1983. režira naš finski junak svoj prvi dugometražni film, adaptaciju ruskog klasika, 'Zločin i kazna'. Adaptacijama tretiranim ekscentrično i samovoljno vraćat će se još u filmovima 'Hamlet se okreće biznisu' (1987), 'Boemski život' (1992) i u 'Juhi' (1999), nijemoj ekranizaciji finske drame.

Drugi tematsko-žanrovski ciklus, možda publici omiljeni, podrazumijeva žanrovski eklekticizam, radikalni svjetonazor, situacijski apsurd, humor kao izbor, a pop-kulturu kao podlogu: 'Calamari Union' (1985), 'Lenjingradski kauboji idu u Ameriku' (1989) s dva nastavka 'Lenjingradski kauboji susreću Mojsija' (1994) i dokumentarnim 'Total Balalaika Show' (1993). Kauboji su zasigurno njegov najpoznatiji i od šire javnosti najprepoznatiji, upravo kultni uradak čija se radnja kreće cestama Amerike kad neuspješni polka-bend 'Lenjingradski kauboji' krene iz finske tundre prema Meksiku gdje treba zasvirati na jednoj seoskoj svadbi. Mješavina glazbene 'americana' komedije i oporog filma ceste u cameo-ulozi ugošćuje i jedinstvenog Jima Jarmuscha kroz čiju posvetu se film često i tumači.

Napokon, treći preokupacijski ciklus, zasigurno kritici najrelevantniji, tematizirat će radničku klasu specifičnim stilom baziranim na poetici soc-realizma, stilskom minimalizmu i sveprisutnom osebujnom humoru kao situacijskom i karakternom najprirodnijem odmaku. Ovaj interes finski redatelj najavljuje filmom 'Sjenke u raju' (1986), ljubavnom pričom čiji su protagonisti jedan skupljač smeća i jedna blagajnica, a koji označavaju uvodni dio tzv. 'Proleterske' ili 'Gubitničke trilogije'. Drugi dio trilogije pripada genijalnom, crno-humornom 'Arielu' koji se može shvatiti i kao 'finska americana' o nezaposlenom rudaru u ružičastom kabrioletu i njegovim šarmantnim traganjima za poslom i ženom, dok će završni, treći dio pripasti opet crnoj bajci u koloru 'Djevojka iz tvornice šibica' (1989).

Odlični s Joeom Strummerom u cameo-roli 'Unajmio sam plaćenog ubojicu' (1990) nastavlja redateljevu preokupaciju motivom usamljenih anti-junaka, napuštenih od sreće, koji se nakon bezuspješnih pokušaja integracije u kruto, hijerarhijski ustrojeno, društvo počinju ponašati radikalno.

Atmosfera i motivi tema 'Proleterske trilogije' prenose se i na recentnu, tzv. 'Finsku trilogiju' čiji se finalni dio 'Svjetla iz sumraka' mogao premijerno pogledati na Cannesu 2006, međutim, ovaj put bez nagrada i s podijeljenim ovacijama.
Život 'malih ljudi', već spomenuti stilizirani realizam s naglašenom poetizacijom boje i suzdržana glumačka mimika upisuju se tako i u prva dva dijela 'Finske trilogije': 'Plutajući oblaci' (1996) s problematikom nezaposlenosti i u Cannesu nagrađeni 'Čovjek bez prošlosti' (2002) s obradom problema beskućnika u bogatom Helsinkiju.

Prije slave, odnosno osnivanja Villealphae, nadobudni Aki je radio kao poštar, perač posuđa i filmski kritičar, ali i scenarist i glumac filmova starijeg brata. Kad je i sam uzeo filmsku vrpcu u svoje hladne, polarne ruke, odlučio je da mu ni jedan film neće premašiti po njemu idealnih 70 minuta dokonog trajanja, gdje 90. minuta predstavlja granicu koju ni jedan film ne bio smio preći (evo redatelja koji se sjeća kako je to biti gledatelj).

U reduciranoj, distanciranoj glumi dijalog igra veoma važnu ulogu, ali ne u brojnosti, već kvalitetom, i gramatikom — njegovi likovi, naime, teže što manje govoriti, a kad su već prisiljeni, onda to čine ispravnim, književnim finskim jezikom. Ti likovi također u pravilu podređuju sebi tok radnje, te se može utvrditi da su njihovi snovi, želje, čežnje i odluke njen najiskonskiji katalizator.

Scenariji su mu pak do u tančine razrađeni i detaljizirani (mjeri ih filmskom sekundom), te ako ih koristi, čini to slijepo. Jednako radikalno se ponaša ako i nema potpuni scenarij; onda ga uopće ne koristi, već se prepušta potpunoj improvizaciji – on sam, naravno, nikako glumci, kao što običava naglasiti. Dakle, ili slijepa zadanost ili slobodna improvizacija, jer to dvoje se ne smije miješati. Također, uglavnom nema repeticije, niti glumačke probe, ali zato što god snimi, koristi, jer upravo sve to jest film.

A kad je riječ o rasvjeti i boji, tu posebno uživa. Rasvjeta za njega predstavlja finalni rez, krajnji dramaturški učinak filmske umjetnine, dok boju doživljava kao pitanje individualnosti i komercijalnosti, gdje crno-bijelo predstavlja isklučivo individualno, pa koloru ne preostaje ništa drugo, no da se utopi u bespućima komercijalnog boljeg svijeta.

Finski Jarmusch ili američki Kaurismaki, nije uopće pitanje. Oni su dragi prijatelji i respektirani kolege, a to je najvažnije.