Krešimir Mikić

Slavonac lakopere pojavnosti, pivopija skladno balansiranih ekstremiteta, prisutan, a opet nekako odsutan. Jednostavno: Krešimir Mikić

Iako ne kao Goran Višnjić prije tragičnog odlaska u Ameriku ili Rene Medvešek prije prelaska na drugu stranu, Krešimir Mikić je trenutno jedini glumac u Hrvatskoj koji zaslužuje titulirani status seks-simbola.

Istinski miljenik publike i kritike ne osvaja samo lakoperom pojavnošću i jedinstvenom fizionomijom (dude-heroin chic ili johnny rotten – maj prsnl đizs); on to čini mnogo promišljenije, mnogo profinjenije – vokalom, fokusom, mimikom gornjeg dijela lica. Ako čitatelj i nije upoznat s fizičkim karakteristikama ovog glumca koje su, ne budimo naivni, uz ostale atribute tipa talenta i scenske inteligencije značajno pridonijele njegovom populariziranju na audicijama, sad je zacijelo zainteresiran pogledati svaki glumčev uradak koji mu dođe pod ruke. A njih ima poprilično.

No, možda ipak jednu ključnu ulogu koja mu je definitivno usmjerila karijeru, vrijedi spomenuti prije ostalih. To je naslovna uloga Franje Asiškog ZKM-ovoj predstavi 'Brat magarac' u režiji Renea Medvešeka iz davne 2001. To je ujedno i prva uloga koju je odigrao u svom domicilnom ZKM-u u koje početkom 2001. prelazi iz osječkog HNK-a gdje se zaposlio 1997. nakon završenog studija glume na osječkoj ADU. Glumom zaluđeni Mikić studij je upisao 1992, po završetku trećeg razreda srednje škole, smjera matematika-informatika (III. gimnazija), te je paralelno s prvom godinom studija maturirao.

Osim spomenutog transfera i karijernog napretka, 'Brat magarac' je Mikiću donio i daljnje plodove: Čak četiri nagrade za najboljeg glumca. Prvu i najvažniju, onu Hrvatskog glumišta uručuju mu 2001. (koja dobra godina za Mikića), potom slijede nagrade riječkog Festivala malih scena, vinkovačkog Festivala glumca i splitskih Marulićevih dana. Nagradu hrvatskog glumišta Mikić je na policu složio još davne 1999. kao najbolji mladi glumac za ulogu Don Quijotea u predstavi 'Bistri vitez od Manche', u režiji Zlatka Svibena, i godinu prije, 1998. opet kao najbolji mladi glumac za ulogu Grubiše u predstavi 'Dum Marinovi sni' (režija Ozren Prohić).

Vrijedi istaknuti i pojedine zagrebačke uloge u uspješnim i često igranim predstavama koje su dalje pridonijele usponu iznimno visokog Slavonca: 'Četvrta sestra' s Dubrovačkih ljetnih igara 2001, u režiji Ivice Boban; 'Veliki meštar sviju hulja', ZKM, 2001. u režiji Branka Brezovca; Exitov 'Pas, žena, muškarac', 2004, u režiji Zijaha A. Sokolovića; te posljednja u sezoni ZKM-a 2006. 'S druge strane', režija Nataše Rajković i Bobe Jelčića.

Sve ovo ne bi ni trunke pridonijelo popularizaciji njegovog lika i djela da mladi Mikić nije svoj glumački dar jednako pokazao i na filmu. U tom se mediju po prvi puta okušava 1995. u filmu 'Anđele moj dragi' Tomislava Radića, a nakon toga svaštari, sve do sudbonosne 2001. i dva filmska pojavljivanja. Prvo u 'Svjetskom čudovištu' Gorana Rušinovića, a potom i 'Finim mrtvim djevojkama' Dalibora Matanića. To se zove dobra godina!

Led je pukao. Sumnje, ako je i postojala, više nema. Uloge se redaju brzinom munje: 'Duga, mračna noć' (2004, A. Vrdoljak), 'Onaj koji će ostati neprimjećen' (2003, Z. Jurić), 'Svjedoci' (2003, V. Brešan), 'Otac' (2003, S. Tomić), 'Družba Isusova' (2004, S. Petranović), 'Sex, piće i krvoproliće / Nogometni dan' (2004, Z. Jurić), 'Sto minuta slave' (2004, D. Matanić) i 'Volim te' (2005, D. Matanić).

E da, reklame za određene proizvode u kojima Mikić i dalje uporno ne odstupa od svog zbunjenog gesta iako je sve, samo nikad zbunjen. Ipak, probajmo ga razumjeti, ta ga je poza nedorečenog i blago ironično od zbivanja distanciranog (no ipak u vječnom pokušaju razumijevanja istog) izdvojila od kolega i učinila traženim, za publiku, kritiku i struku.

A to je fino.